Добровољачка: Овако се десило

Једна од гнуснијих и лицемјернијих тврдњи које се редовно шаљу из Сарајева јесте релативизовање броја жртава у Добровољачкој. Јер, забога, нису сви страдали у тој улици, већ и у другим. Зато објављујемо хронологију тих злочина.

среда, мај 3, 2017 / 13:04

У Сарајеву су 2. и 3. маја убијена 42 војника ЈНА и цивила, рањено их је 73, а заробљено 215. Догађаји који су довели до крваве ликвидације војника у Добровољачкој улици били су брутални и добро испланирани.

Напад на Дом ЈНА у Сарајеву почео је 2. маја 1992. године око 12.00 часова. Припадници "зелених беретки” и других муслиманских снага опколили су 10 припадника ЈНА. Према свједочењима војника и војних старјешина, касарне у Сарајеву су блокиране и стављене под опсаду муслиманских снага, које су им искључиле струју, воду и телефоне.

Генерал Милутин Кукањац упутио је пуковника Милана Шупута из 65. Заштитног моторизованог пука са 2 БОВ-а (борбена оклопна возила), 3 ПУХ-а (теренска возила) и 40 војника као помоћ опкољеним војницима у Дому ЈНА. Упали су у засједу у улици Ђуре Ђаковића гдје је погинуло 6 припадника ЈНА.

Мајор Марко Лабудовић из Војне болнице креће у помоћ групи пуковника Шупута. Успио се са својом јединицом пробити до трамвајске станице на Скендерији и ту су дочекани ватром. На Скендерији је тад, из засједе убијено 14, а рањено 6 припадника ЈНА.

Истога дана, око 13 часова, извршен је напад на возило које је транспортовало храну за команду Друге војне области. Погинули су капетан и возач . У 17 часова убијен је један војник у команди. Напад је престао око 20 часова.

Међу појединим, бившим војницима и војним старјешинама који су тада били у Сарајеву, постоји теорија да је напад на Дом ЈНА био "камуфлажа , јер је главни циљ било увођење 65. Заштитног моторизованог пука у најужи дио града гдје ће се напасти”. Треба знати да је 65. ЗМТП, формиран у оквиру бивше ЈНА, до 1992. године био смјештен у Загребу у касарни "Маршал Тито” . Након повлачења из Хрватске смјешта се у касарну у Кисељаку, а материјално техничка средства у касарну "Бутиле” у Сарајеву. Једна од активности била је одузимање нелегалног наоружања од грађана кроз активирање противтерористичке чете и заједничко патролирање са специјалном јединицом МУП-а РБиХ којом је командовао Драган Викић.

Истог дана, увече, предсједник Предсједништва БиХ Алија Изетбеговић враћа се из Лисабона у Сарајево. Са аеродрома је одведен у касарну ЈНА "Слободан Принцип Сељо” у Лукавици, гдје му је објашњена ситуација у граду и затражено посредовање у преговорима о безбједном повлачењу припадника ЈНА из Сарајева. Изетбеговић прихвата да дође до команде Друге војне области и да са колоном, уз генерала ЈНА Милутина Кукањца и команданта УНПРОФОР-а генерала Луиса Мекензија, изађе из града.

Око 18 часова, 3. маја, колона од 40-ак возила и око 300 људи креће из касарне. Убрзо, када су стигли до Добровољачке улице, колона је из засједе пресјечена, ватру су отвориле муслиманске снаге – "Зелене беретке”, "Патриотска лига”, припадници ТО и полиције. Пуцали су на војнике који су били беспомоћни, многи од њих, сједећи под церадама, нису ни знали шта се догађа. Према свједочењу преживјелих из колоне, убиства и рањавања су била брутална.

-Могао сам да видим како војници Територијалне одбране протурају цијеви кроз прозоре цивилних аутомобила, који су били дио конвоја, и пуцају. Видио сам како се крв слива низ вјетробране кола.Био је то дефинитивно најгори дан у мом животу, написао је у својој књизи "Чувар мира – пут у Сарајево” генерал Мекензи.

– У Добровољачкој улици, убијено је 9 припадника ЈНА: пуковници Мирко Сокић, Бошко Михаиловић и Градимир Петровић, потпуковник Бошко Јовановић, десетар Ивица Симић, војници Миодраг Ђукић и Здравко Томовић, доктор Будимир Радуловић и службеница Нурмела Шуко.Ту је рањено 29 припадника ЈНА, наводи Душан Зуровац предсједник Удружења за истраживање ратних злочина над Србима у Сарајеву "Истина". Зуровац је аутор књиге "Злочин у Добровољачкој улици" у којој се наводе имена и презимена свих убијених и рањених припадника ЈНА 2. и 3. маја 1992.године у Сарајеву.

Карактер напада потврђен је током цијелог маја 1992.године, у акцијама које су услиједиле од стране паравојних муслиманских формација, када је убијен велики број цивила српске националности у Сарајеву. Бивша Добровољачка улица сада се је Улица Хамдије Крешевљаковића. Улица данас носи ново име, али ништа ново нема у случају "Добровољачка”Док ће породице убијених, бивши припадници ЈНА и представници РС обиљежити 23 годишњицу злочина, у Сарајеву се ова два дана, почетак маја 1992. сматрају кључним у одбрани града од ЈНА. Тврди се да је ЈНА планирала 2. маја заузимање центра Сарајева и свих важних институција,

Новинар и војнополитички коментатор Мирослав Лазански изнио је у тексту објављеном у "Политици” 2012.године поглед на дешавања у Добровољачкој у коме објашњава став званичног Сарајева према овом злочину.

-Напад на колону ЈНА у Добровољачкој улици, из етера стиже порука припадницима "Зелених беретки”: "Убијте Алију”. Глас додаје: "Кљујо, склони се, ја водим ову операцију”. У Сарајеву добро знају чији је то био глас. Добровољачка је био покушај и да се убије Алија Изетбеговић. Од својих. А оптужи ЈНА. Отуда и такав став званичног Сарајева према трагедији убијених припадника ЈНА., стоји, између осталог, у тексту Лазанског.

Из Пододбора Владе Републике Српске за обиљежавање значајних историјских догађаја, ове године најављују више учесника на обиљежавању злочина у Добровољачкој. Планирано је да ове године, први пут од када се организовано иде на мјесто злочина, свештеници Српске православне цркве служе помен у самој улици гдје се догодило страдање војника.

– 3. маја ће у 9.30 часова бити служен парастос у цркви Светог великомученика Ђорђа у Миљевићима, а у 10.00 часова је планиран полазак за Сарајево, гдје ће на мјесту страдања бити обављен вјерски помен, прислужене свијеће и положене руже, изјавио је предсједник Пододбора Владе Републике Српске за обиљежавање значајних историјских догађаја Велимир Дуњић.

У Сарајеву су 2. и 3. маја убијена 42 војника и цивила – убијени су у Дому ЈНА, у улици Ђуре Ђаковића, на Скендерији, у Добровољачкој улици и на другим локацијама у граду. По националној структури 32 Србина, 6 Хрвата, 2 муслимана и 2 Албанца. Убијено је 10 официра, 28 војника ЈНА и 4 грађанска лица која су радила у ЈНА.



25 КОМЕНТАРА

  1. Konačno pravi i objektivan prikaz šta se stvarno dešavalo mada meni nije jasno zašto se slučaj zove dobrovoljačka kad je više vojnika poginulo na Skenderiji i u Đure Đakovića nego u Dobrovoljačkoj i kad mi kažemo Dobrovoljačka onda se Bošnjaci nakostriješe i kažu da je bio samo incident jer misle samo na bukvalno poginule u Dobrovoljačkoj a Srbii tom velikom zločinu dodaju poginule na drugim lokacijama i onda je to jedan od većih zločina u BiH u proteklom ratu i zbog toga bi ubuduće trebali biti puno jasniji pa ili nabrajati sve lokacije ili preimenovati u majske zločine jer Dobrovoljačka svakako nije adekvatan naziv.
    Ovo je sve tehničke prirode nešto što me više brine je pogled druge strane na te događaje i na osnovu nekih stvari mi se čini da u dogledno vrijeme možemo biti samo komšije a nikako braća. I kod Srba ima ekstrema pa tako ne tako davno neki lik ovdje napisa da je lik koji je spalio desetine živih ljudi ok ali ovakvo sistematsko laganje se rijetko sreće. Pratio sam Buku Blin ijoš ponešto pa mi ne ide u glavu koja je budala fukara ili oboje onaj Hadžifejzović da iz televizije izbaci Babu iako je godinu ranije dobio najviše glasova i još se tine ponosi???
    PO čemu je to njegov glas bitniji od većine onih koji su glasali za Babu?? U priču da su sa dva BOVa i 2 picgauera krenuli u zauzimanje grada može povjerovati samo teški kreten a to je zvanična verzija Bošnjaka. Isto tako je činjenica da je dogovoreno povlačenje kolone i napad na nju je zločin a sa druge strane je nesposobnost guzonja oficira JNA koji se na vrijeme nisu izmestili na položaje koje je moguće braniti pa čak su i vojnika i oficira slali po hranu kao da se na vrijeme nisu mogli snabdjeti i onda za poginule zbog svoje nesposobnosti optužuju drugu stranu.
    Posebna priča su komentari na tekst Saše Radulovića o dobrovoljačkoj i mislim da ima bar trećina komentatora koji su za psihijatra a ima tog još ali nemam vremena

  2. Један сажет и одличан текст који нам говори шта се то догађало 2. и 3. маја у Сарајеву. То је то. Једина примедба је да се у оваквом тексту не треба бавити шпекулацијама, какав су наум у позадини приче имали подлаци у тадашњем муслиманском политичком и војном врсху (да ли да убију оног фанатика Алију), то нека они ријеше сами са собом, за нас је овдје важно да су ови подлаци изиграли и споразум око евакуације људства из тадашње команде 2.ВО, и друге споразуме, и да су мучки, подмукло напали војнике ЈНА у Добровољачкој и другим локацијама, гдје ови нису имали шанси.

    Да ли се то могло тада ваљаније одрадити од стране ЈНА? Наравно да јесте. Гледајући из данашње визуре, било је пуно пропуста, и многи високи официри ЈНА (пре свих онај Кукањац) и нису тада били дорасли ситуацији, неки су били и потпуно погубљени, попут тадашњег к-данта Сарајевског корпуса, извјесног Ђурђевца.

    Но, бјеше то хаотично вријеме, догађаји су сустизали једни друге. ЈНА бјеше изложена сталним ударима, нападима, процесима на које није била спремна, повлачење људства и МТС из Словеније и Хрватске, доста тога тада бјеше смјештено у локацијама на простору Сарајева, тих дана су у Сарајеву, у муслиманском окружењу остале КМТ, касарна „Ј.Ђонлић“ на Алипашином, Дом ЈНА, Војна Болница, ту су и бројна складишта МС, и наравно к-да 2.ВО, врх ЈНА се још није одредио према новој ситуацији, препуштено је често нижим официрима да се сналазе и носе са том хаотичном ситуацијом како знају и умију, многи су показали и способност, енергичност, храброст, но уопштено, ту бјеше свега.

    Такође, можемо ми сада умовати да је требало, знајући како се ствари одвијају, раније евакуисати људство и МТС из војних објеката у муслиманском окружењу, но није то лак задатак, само да би једно складиште МТС дислоцирали требају вам недјеље и мјесеци, уз ангажовање свих расположивих возила и људства, а то ће увијек пратити опструкције оних који су се опредијелили за другу страну. И ту ваља добро сагледати и околности и проблеме, пре него ли кренемо да дајемо неки свој суд.

    Важно је и да ЈНА тада бјеше једина легална војна формација у БиХ и Сарајеву. Покушали су тада држати неутралну страну, колико се то могло, но били су изложени сталним нападима паравојних муслиманских снага, а муслимански политички врх се упирао убрзати догађаје и што прије увући БиХ у крвопролиће и ратни хаос.

    Ови подлаци су, баш због тежње да убрзају догађаје, оставили крвави траг свог рукописа, већ раније масакр војника ЈНА у Великом парку 22.04.92., и ови стравични покољи војника ЈНА 2.и 3. маја у Добровољачкој и око Скендерије.

    Како је то и својствено подлацима, правдаће овај злочин, имају медије и новинара који ће протурати „пожељну“ интерпретацију овог недјела, тако му је то, хуље остају хуље. Те како је ЈНА (са читава 3 возила Пинцгауер) кренула да освоји Сарајево, те како су из колоне у Добровољачкој кренули са паљбом (огавна лаж, ал немају ти мјере), те како су они нешто друго договорили, али знате шта, од како је свијета и вијека, ниткови су увијек налазили оправдања и ваљане разлолге за своја злодјела.

    Зато је погрешно са онима који крену са таквим бестидним лажима улазити у расправу, таквима који немају ни мрвицу мјере и обзира, не треба придавати пажње. Игнорисати их, као што и иначе у животу игноришемо погане људе.

    Да ли ово подсећање обавити на мјесту страдања, или на локацији (конкретно у Миљевићима) гдје се неће дозволити разним сподобама да укаљају сјећање (рецимо тако што ће цвијеће побацати у контејнер за смеће) на ове пострадале, одлуку ће донијети они који се баве организацијом овог подсјећања. Како год да одлуче, ваља одлуку подржати.

    1. Nije bitno sto muslimani kazu i koju verziju forsiraju.Jel neko pitao onog(pokoj mu dusi)izgubljenog Kukanjca sto je slao Labudovica da spasava Suputa koji je usput i pored toliko akcija u ratu uleteo u zasedu ko slepac i dozvolio daga uhapse polupismeni kriminalci.Kobi lud poslao 15 slabo naoruzanih ljudi u akciju protiv stotine dobro sakrivenih i naoruzanih protivnika,takoreci mecki na rupu.Slava mucenicima koji su poginulu suludo,sto je i sam Labodovic(bog damu dusu prosti)rekao na izdisaju.Zanima me dasu ubili nekog generala kakav bi bio odgovor,ali nazalost to nikada nec emo saznati.Pozz.MKD

  3. mica trofrtaljka,04.05.2017. 00:58:10

    “Konačno pravi i objektivan prikaz…“

    Шта је сад ово? Зар коначни и објективан приказ на овом порталу није раније дао Чешњак?

    Јуче ти њега нахвали како ме увијек побиједи аргументима, само што си заборавио навести бар један примјер те његове “побједе“.

    Вјероватно мислиш на његове “побједе“ када је негирао злочин у Добровољачкој, бранио Орића, умањивао српске жртве у 2.С.Р., у расправи о босанском језику, Карађорђу-нацисти …

  4. када је негирао злочин у Добровољачкој,
    KADA?
    бранио Орића,
    KAKO?
    умањивао српске жртве у 2.С.Р.,
    KAO I BEOGRADSKI MUZEJ ŽRTAVA GENOCIDA
    у расправи о босанском језику,
    CITIRAO MEŠU SELIMOVIĆA
    Карађорђу-нацисти
    CITIRAO HISTORIJSKE IZVORE I ZAKON IZ 1938.

  5. Druga strana kaze da se desilo ovako:

    Sarajevo je vec bombardovano ranim jutarnjim satima 3-5 h ujutro 2. maja.To je veoma bitan detalj koji se ne moze procitati na srpskoj strani nigdje.

    Tada već i zvanično više nije postojala SFRJ, jer je 27. aprila proglašena Savezna Republika Jugoslavija, a Bosna i Hercegovina je bila međunarodno priznata država. Jugoslovenska narodna armija (JNA) je tako praktično bila vojska bez države koja se otvoreno stavila u službu Srpske demokratske stranke (SDS) i općenito srpske strane u ratovima devedesetih na Balkanu.

    Sve počinje u bivšem Domu Armije, sadašnjeg Doma Oružanih snaga BiH. Oko 12 sati grupa branilaca Sarajeva tada je pokušala spriječiti iznošenje materijalno-tehničkih sredstava iz Doma JNA. Njih je bilo 30-50. Ušli su na pregovore sa potpukovnikom Bogojem Božinovskim. Odmah po ulasku Božinovski je pucao na njih i ubio je Asafa Hadžića, jednog od prvih organizatora odbrane Sarajeva

    Tada je ranjen i Zakir Puškar. Usljed razmjene vatre ranjen je i Božinovski, a ostatak pripadnika JNA se predo te su razmijenjeni nakon nekoliko dana.

    Na Trgu Austrije, na Bistriku, gdje je bila komanda Druge armijske oblasti, odnosno komanda JNA za cijelu BiH i neke dijelove Hrvatske, tog dana je bio general JNA Milutin Kukanjac koji je naredio da iz Vojne bolnice (Opća bolnica prim. dr. Abdulah Nakaš) krene elitna jedinica protivdiverzantskog odreda na čelu sa majorom Markom Labudovićem prema Skenderiji, odnosno Predsjedništvu. Krenuli su sa borbenim vozilima kroz ulicu pored nebodera UNITIC. U tom momentu već su kod Predsjedništva bile snage odbrane grada.
    – Tada, počinje čuvena bitka na Skenderiji, a jedno od ključnih obilježja bitke je to da je rahmetli Nusret Šišić Dedo improvizovanom protivoklopnom napravom napravljenom od vodovodnih cijevi pucao po njima i pogodio jedno od borbenih vozila. Usput je pogodio i tramvaj. Počela je pješadijska borba, gdje su uspjeli savladati Labudovićevu grupu. Labudović je tada teško ranjen. Njega su preko Ajfelovog mosta prenijeli radnici Doma mladih kako bi mu ukazali pomoć. U tom momentu nisu znali o kome se radi. Kada su ga spustili na trolejbusku stanicu, pala je granata, najvjerovatnije ispaljena sa Trebevića, i „dotukla“ je Labudovića, a smrtno ranila Marka Starčevića, šefa osiguranja Doma mladih. Ranjen je Esko Alispahić, koji je kasnije preminuo. Teško ranjen je i radnik Peđa Novković, on i danas tamo radi. Ovo se dešavalo oko 13 sati
    Iz komande na Bistriku pukovnik Milan Šuput, koji je komandovao svim specijalnim jedinicama Druge armijske oblasti, krenuo je u popodnevnim satima sa 30-ak specijalaca i borbenim vozilima kroz Dobrovoljačku (sada Hamdije Kreševljakovića). Na mostu Čobanija su prešli i stali pored zgrade Pošte.

    U saradnji sa radnicima Pošte koji su bili odani SDS-u, među kojima je bio i šef smjene izvjesni Simo Zubanović, Šuputovi specijalci su ušli u Poštu i zapalili je. Tada je “zanijemio”. Hiljade telefonskih priključaka su ostali bez funkcije. Procjenjuje se da je šteta bila 150 miliona dolara. U jednom momentu dio njih se parkirao ispred Narodnog pozorišta i tada se dešavaju one poznate scene kada Adem Jež, Dževad Topić Topa i ostali iz grupe dejstvuju na njih sa ćoška Kulovićeve ulice. Odvijala se kratka pješadijska borba.

    Projektil ispaljen sa ćoška Kulovićeve i Titove ulice je pogodio borbeno vozilo u blizini Pozorišta. Tada se Šuputovi specijalci povlače. Branioci grada su pretpostavljali da su se oni vratili na Bistrik, ali kasnije će se ispostaviti da su se zabarikadirali u podrumu zgrade kod današnjeg BKC-a.

    U popodnevnim satima pripadnici Specijalne jedinice MUP-a RBiH Nezir Brajović Braja i njegov pomoćnik Ajnur Mehićević su iz prostora blizu zgrade Parlamenta pucali na agresorski tenk koji je došao do Mosta Suade i Olge s ciljem da ide do Predsjedništva.
    – Iako je Brajević bio iskusan specijalac, tri ose su mu zakazale. Tri puta je pokušao ispaliti projektil na tenk i tek četvrto punjenje je bilo uspješno. Pogodio je tenk koji je do kraja opsade grada ostao kod mosta

    S druge strane Miljacke ulicom prema Skenderiji probilo se nekoliko oklopnih vozila JNA te je agresor na taj način pokušao izdejstvovati pobjedu kod Predsjedništva. Iz tog pravca su pucali i zapalili zgradu Općine Centar.

    Na tranzitu, na spoju s Urijan Dedinom ulicom, tog dana se našao agresorski tenk koji se pokušao probiti u centar grada.Nekoliko branilaca Sarajeva ga je zapalilo Molotovljevim koktelom. Na čelu te grupe je bio Vlatko Marković. Pripadnici JNA su uspjeli ugasiti vatru, ali su se i povukli prema Lukavici.
    U noći sa 2. na 3. maj grupa Dževada Topića je shvatila da su se Šuputovi specijalci (Niški specijalci) zabarikadirali u zgradi kod BKC-a. Borba s njima je trajala do popodnevnih sati 3. maja. Komanda Druge armijske oblasti je već u potpunosti bila opkoljena, a predsjednik Alija Izetbegović sa svojom pratnjom je tada već bio zarobljen na Aerodromu Sarajevo po povratku iz Lisabona sa pregovora.

    – Kukanjac je bio opkoljen i to je bio ključni razlog da se krene u pregovore o razmjeni njega za predsjednika Izetbegovića .
    Jedan dio Šuputovih specijalaca koje je predvodio Dragan Stepanović Rambo su za taoce uzeli veću grupu građana Sarajeva, a među njima je bio i pokojni glumac Zoran Bečić.
    Trećeg maja oko 12 sati, neposredno pred događaje u Dobrovoljačkoj, došlo je do pregovora između Niških specijalaca i Topićeve grupe. Zoran Čegar je tada ranjen prilikom uništavanja oklopnog vozila kod kina Metalac. Šuputovi specijalci su se predali iza podneva.

    Dogadzaji 3 maja su vise poznati.

    Zlocin se dogodio pucanjem na sanitetsko vozilo.

    Dokazano je da niko nije naredio nego je izbio incident.

    Haski Sud,Sud u Engleskoj,Sud u Austriji…valjda je dovoljno.

    Za kraj:

    Moram da vam kažem jednu nepobitnu istinu. Najviše me vrijeđaju izmišljotine o broju poginulih u Dobrovoljačkoj. Ja vam tvrdim da, ni dan danas, nekome niju u interesu da se sazna prava istina. U Dobrovoljačkoj ulici 3. maja je poginulo šest ljudi – rekao je Kukanjac i naveo imena poginulih.
    Kukaknjac je pojasnio i šta se po njegovom viđenju dogodilo u Dobrovoljačkoj ulici.
    – Oni toliko izmišljaju. To su Srbi, znate. Mene ne bi čudilo da je to naš neprijatelj. Činjenica je da je poginulo šest. Kažu mi da je poginulo 199 ljudi. Ja sam maltene toliko imao u koloni – kaže Kukaknjac.

    Bio sam spreman ubiti i sebe i predsjednika.

    Nazalost kod nas se sve politizira,pa i obiljezavanje stradanja.

    1. Kako je Labudovic krenuo pre Suputa kada je na poviku Suputa preko motorole da ginu i da im treba pomoc tek tada krece Labudovic sa 12 vojnih policajaca.Dase moze srusiti drzava i predsednistvo sa 13 ljudi kolko je brojala Labudoviceva grupa,i da jedan tenk krene da rusi grad je debilno razmisljanje,nekazem da grupacije JNA nisu bile legitiman vojni cilj ali istina i redosled dogadjanja mora dase kaze kako je bilo.Pozz.MKD

  6. ЦИА-НАТО је била спремна алалити Изетбеговића да почну рат, зато је и напад на колону направљен.

    У сваком случају, како год да је било, ја јебем мајку Јовану Дивјаку, лопову који је крао у ЈНА и истјеран као официр са посла много прије грђанаског рата у БиХ.

    Е такав се нашао при руци српском и муслиманском катилу Алији Изетбеговићу, зато, „одговараћеш Јоване за убиство невиних људи у колони, одговараћеш пред судом за доктора Радуовића и остале, мајку ли ти јебем убицо, лопове и издајниче.“

  7. @ апостроф,04.05.2017. 14:44:25

    Maла исправка. Овај Јово је тамо крајем 1991-е приликом транспорта МТС из складишта ТО у Кисељаку, заиста крадуцкао, са намјером да искористи ту ситуацију и материјално се окористи. Ова крађа је разоткривена, био је против овог лоповчића покренут поступак, и исти није истјеран (значи та исправка), већ да би избјегао кривичну одговорност, приклонио се другој страни, паравојним муслиманским формацијама, и против својих колико јучер колега.

    А како нам и каже стара изрека, нема веће битанге од бившег Србина, тако се и овај Јово показао погодним тадашњим муслиманским лидерима, подобан „Србин“ на високом положају у тзв АБиХ, којег су по потреби гурали у пропагандне сврхе. И данас има ту сврху, повремено му дају медијску пажњу како би прозборио коју угодну уху сарајевске махале.

  8. Волим сагледати са обје стране, како бих покушао у што већој мјери елиминисати субјективност при оцјени догађаја. Зато ћу се у кратком осврту служити искључиво чињеницама које сазнајемо из текста муслиманске стране, како сам то чинио при анализи рата у општини Приједор испод текста ДаниЈела Симића.

    Кренимо од овог дијела текста:

    „Oko 12 sati grupa branilaca Sarajeva tada je pokušala spriječiti iznošenje materijalno-tehničkih sredstava iz Doma JNA. Njih je bilo 30-50. Ušli su na pregovore sa potpukovnikom Bogojem Božinovskim. Odmah po ulasku Božinovski je pucao na njih i ubio je Asafa Hadžića, jednog od prvih organizatora odbrane Sarajeva.“

    На почетку текста се тврди да је ЈНА у том тренутку војска без државе (што није тачно, јер и даље постоји Југославија, иако „крња“), а онда се износи неспорна чињеница о насилном покушају отуђења имовине те војске. Ако знамо да је договорено мирно повлачење те војске, онда је јасно ко је нападач, а ко брани своју имовину. Такође, помињу се тзв. браниоци Сарајева. Зашто се не каже да се ради о групицама предратних клошара и криминалаца који су формирали властите паравојске. Требамо ли поновити да је муслиманска странка у моменту међународног признања БиХ имала страначку паравојску са 70000 људи под оружјем, а да је исту основала још средином 1991. године. Зар није лицемјерно да се у тексту ЈНА назива агресором, иако је та војска деценијама присутна у БиХ. У тексту се проблематизује и што је официр ЈНА ликвидирао оног ко се залетио да му отме имовину.

    Из текста је јасно и да се дејствује по возилима ЈНА, чак и по санитету, да се испаљује граната на рањеника и оне који му помажу, а инсинуира се да је неко кренуо на Предсједништво БиХ.

    Чак и ако прихватимо Хасанову тврдњу да нико није наредио пуцање по санитету, зар не би требао одговарати кривично онај ко је наоружао, организовао криминалце у паравојне јединице, није казнио починиоце, изгубио контролу над хордама криминалаца?

    Јасно је да је муслиманска страна изиграла договор, јер су жељели по сваку цијену доћи до материјално-техничких средстава ЈНА.

  9. Tреба рећи да злочину у Добровољачкој претходи ликвидација 8 војника ЈНА и 4 цивила од стране паравојне групације „шеве“.

    Да ли нас чуди таква неорганизованост ЈНА након тог масакра? И ко је створио „шеве“ и за чији интерес? Да ли они који су основали и српске паравојне јединице? Ко је координисао злочине на једној и другој страни? Да ли је и Сребреница договорена? Да ли је Неџад Угљен, надређени „шевама“, и 1992. био амерички човјек? Да ли је Изетбеговић у Фочи „преваспитан“ и постао сарадник КОС-а? Чији играчи су били Енвер Мујезиновић и Фикрет Муслимовић?

    Убацујем ова питања у дискусију, јер сам доста читао о томе, покушавам још увијек да склопим све коцкице. Наш режисер Љубиша Ристић, блиски сарадник Мире Марковић, тврди да су Нијемци и Руси рушили СФРЈ, да су Манолић и Бољковац били „црвени оркестар“, те да не чуди да је Русија признала Хрватску непосредно након Ватикана и Њемачке, да су Нијемци и Руси из приче истиснули Амере (који су након повлачења руских снага из источноевропских држава након рушења Берлинског зида постали сувишни у Европи), те да су онда Амери „АНГАЖОВАЛИ СВЕ СВОЈЕ РЕСУРСЕ ДА ЗАКУВАЈУ РАТ У БиХ“.

    ДА ЛИ ЈЕ У ТОМ КОНТЕКСТУ НАМЈЕРНО ИЗРЕЖИРАН СЦЕНАРИО У ДОБРОВОЉАЧКОЈ? Подсјећам да је синхронизовано Цимерман утицао на Изетбеговића да повуче потпис с Кутиљеровог плана.

  10. STVARANJE PARADRŽAVNE SLUŽBE BEZBJEDNOSTI

    Paradržavna služba bezbjednosti formira se u okviru Službe bezbjednosti Jugoslovenske narodne armije,stvaranjem „Generalske partije“,Saveza Komunista-pokreta za Jugoslaviju.Naredbu izdaje lično general Stevan Mirković,načelnik Generalštaba.Stvaranje službe je imalo za cilj očuvanje Jugoslavije i svrha formiranja je bila da radi mimo republičkih,kao i saveznih službi bezbjednosti,jer su one „postale esponati republičkih parcijalnih interesa“.Poslije prikupljenih obavještajnih podataka,preko organa bezbjednosti svih armijskih oblasti,napravljen je elaborat djelovanja formirane Službe.Prema zaključcima obavještajnih podataka,navodno,prvi korak je trebao da bude uklanjanje Slobodana Miloševića,čime bi se „umirile tenzije među Republikama“.Sljedeći korak je trebao da bude uklanjanje Franje Tuđmana,poslije čega bi se izveo puč i zavela Vojna uprava.Zbog toga je napravljen tajni plan „vojnog“sklanjanja Slobodana Miloševića.Za to je tražena saglasnost najviših republičkih funkcionera,osim Srbije,pa su u tom cilju vođeni tajni razgovori sa njima.Vrh tajnog djela Službe činili su:Stevan Mirković,Aleksandar Dimitrijević,Aleksandar Vasiljević,Branko Mamula,Stane Brovet…Stane Dolanc je prvi „podnio izvještaj“Tajnoj službi,koji je od prilike glasio „…Nema saglasnosti ni želje za sprovođenje plana od strane većine relevantnih republičkih funkcionera.“Poslije propasti plana „Spašavanje Jugoslavije“,Tajna služba je sve više gubila kontrolu samog vojnog vrha i pripremala se za samostalni rad.Vrbuju se pojedina lica iz Saveznog MUP-a radi pribavljanja određene dokumentacije.Tako,funkcioner Saveznog MUP-a Mustać,krade obavještajnu dokumentaciju i ona prva dospjeva u Petu armijsku oblast(zvaničo se smatralo da ju je odnio u MUP Hrvatske).Obrnut slučaj:Jovica Stanković,inspektor SUP Osijek odnosi u Beograd 1991.godine dokumentaciju Resora drđavne bezbjednosti Hrvatske,sa imenima svih radnika i saradnika,kao i drugih važnih dokumenata-a koje je ukrala njegova žena (funkcioner RDB Hrvatske) pred bjekstvo iz Zagreba-javlja se u Republički MUP Srbije,ali tamo kažu da „neće da imaju posla sa tom dokumentacijom“.Vjerovatno je da je ta dokumentacija još uvijek kod Stankovića koji se nastanio u Beogradu.Od 1990.godine,Tajna služba je potpuno otrgnuta kontroli u čemu posebno prednjače pripadnici KOS-a,kao i organa Bezbjednosti u vazduhoplovstvu.Počinje povezivanje sa licima iz resora državnih bezbjednosti republika i to je početak stvaranja Paradržavne službe.
    Svojim uticajem,kao i uz pomoć pojedinih političkih struktura,užurbano se radi da se na rukovodeća mjesta kako republičkih RDB,tako i Vojne službe bezbjednosti,KOS-a i VOS-a postave lica iz Paradržavne službe bezbjednosti.Iako im je najviše i direktno nuđeno,Slovenija i Hrvatska odbijaju instaliranje Paradržavne službe bezbjednosti na svojoj teritoriji.Na tajnom sastanku maja mjeseca 1989.godine u Ljubljani,a na kom su prisustvovali Franjo Tuđman,Janez Drnovšek,Ante Marković,Stane Dolanc i čelni ljudi hrvatske i slovenačke Službe bezbjednosti-odbijen je prjedlog da se instalira Tajna služba na njihovoj teritoriji.Hrvatska je prihvatila da se„njena ispostava“nalazi u Sarajevu i za šefa je odredila funkcionera MUP-a Bosne i Hercegovine,Jozu Leutara.Slovenija nije željela da ima ni svog predstavnika,a dogovoreno je da će slovenačka Služba bezbjednosti pružiti svaku pomoć,i dogovore je kontakt preko Sarajeva,preko hrvatskog predstavnika Joze Leutara.Ministar unutrašnjih poslova BiH,Alija Delimustafić je bio „šef“Paradržavne službe bezbjednosti Jugoslavije za BiH.Pošto je Leutar bio pripadnik iste službe,a njemu podređeni,proizašlo je da je Delimustafić bio šef za tri republike,što se manifestovalo ključnom ulogom u raspadu Jugoslavije.Tako je Sarajevo igrom slučaja postalo centar Paradržavne službe bezbjednosti-i to sve do završetka rata na teritoriji Hrvatske i BiH.Zahvaljujući ovoj činjenici,Paradržavna služba bezbjednosti se sve više otrže kontroli.Režiju cijelog rata sprovodi ova Služba.Neke kadrovske kombinatorike:Pripremajući se za rat,Hrvatska preko Delimustafića traži kadrovsko postavljenje podobnih lica u Petoj armijskoj oblastiu Zagrebu.Kao član Vojne paradržavne službe bezbjednosti,a kao podobnog za načelnika obavještajnog odjeljenja Pete armije postavlja se Petar Salapura,umjesto nepodobnog Hrvata pukovnika Perčića.
    Kupovina naoružanja za potrebe buduće Hrvatske vojske iz Mađarske,odvija se u režiji i organizaciji Alije Delimustafića-a za vrijeme dok Petar Salapura obavlja dužnost naelnika obavještajnog odjeljenja.Aleksandar Vasiljević sa svojim operativcima samo prati tok nabavke itransporta oružja.Jedan od glavnih je bio operativac Milorad Pelemiš,kasnije član „Pauka“.25.01.1991.godine na Televiziji biva objavljen film o Martinu Špegelju,navodno „tajni snimci razgovora“,kao i transport kupljenog naoružanja.Međutim,sve je urađeno u režiji Petra Salapure,Aleksandra Vasiljevića i Alije Delimustafića.Film je trebalo da ima dva efekta:Psihološki efekat na javnost i efekat sposobnosti vojne Službe bezbjednosti.Posebna uloga Paradržavne sluđbe bezbjednosti je oko predaje kasarni i naoružanja JNA u Hrvatskoj i Bosni,kao i naoružavanju kako Hrvata,tako i Muslimana u Bosni.
    Početkom rata u Bosni,Petar Salapura se povlači iz Hrvatske i postavlja se za načelnika Obavještajne uprave Vojske Republike Srpske.Ljubiša Beara se postavlja na mjesto načelnika KOS-a VRS,a Dragan Pećanac za šefa kabineta GšVRS.Ova trojka izvršava sve naredbe Paradržavne službe bezbjednosti.Alija Delimustafić ,preko svojih kadrova preuzima kontrolu i nad civilnom Službom bezbjednosti MUP-a RS.Tako svog zamjenika,Momčila Mandića postavlja na mjesto Ministra pravosuđa RS,a Miću Stanišića za Ministra MUP-a RS.Na taj način,cjelokupna zvanična Služba bezbjednosti RS postaje Paradržavna služba,pod direktivom Alije Delimustafića.
    Rušenje Vasiljevića od strane Delimustafića:
    U međuvremenu,prvobitni osnivači Paradržavne službe bezbjednosti na čelu sa Stevanom Mirkovićem,potpuno gube svoj uticaj.Od uticajnih,u jugoslovenskom djelu Službe,ostaje samo Aleksandar Vasiljević.Iskoristivši svoj položaj,kao i mjesto događanja ratnih sukoba,Alija Delimustafić pravi plan „puča“ u Paradržavnoj službi bezbjednosti sa ciljem da postane šef iste.Po preporuci Antuna Tusa,Delimustafić realizuje plan da na mjesto načelnika Uprave bezbjednosti SSNO-a VJ dovede već penzionisanog,sklonog zloupotrebama i malverzacijama,ali posebno sposobnog,Nedeljka Boškovića-Neđu.To čini preko odličnih veza u Crnoj Gori,odakle je stigao signal političkom vrhu Jugoslavije.Tako početkom 1992.godine,Bošković je reaktiviran na mjesto načelnika organa Uprave bezbjednosti RV i PVO,a na mjesto Rakočevića.Delimustafić mu daje kompromitujući materijal za Rakočevića,a Bošković to koristi i protiv njega pokreće istragu.Već poslije dva mjeseca maja 1992.godine Delimustafiću spijeva da izdejstvuje postavljenje Boškovića za načelnika Uprave bezbjednosti SSNO-a umjesto Aleksandra Vasiljevića.Delimustafić,takođe,Boškoviću daje dio kompromitujućeg materijala Vasiljevića i to baš u vezi sprege sa njim i dešavanjima u Hrvatskoj i Bosni.Nedeljko Bošković,kao vrlo poslušan i zahvalan,ali ovog puta kao zamjenik Delimustafića u Paradržavnoj službi bezbjednosti izvršava postavljene zadatke od strane Delimustafića.Odigrava ključnu ulogu oko predaje kasarni i naoružanja JNA.U nekoliko navrata general Mladić je planirao da izvrši atentat na njega zbog očigledne izdaje.Poslije niza očiglednih neuspjeha,koji su bili očekujući,s obzirom na poslušnost prema Paradržavnoj službi bezbjednosti,koja je već postala neprijateljska prema političkom vrhu i interesima Jugoslavije,Nedeljko Bošković je ponovo penzionisan u martu 1993.godine i na njegovo mjeso je došao Aleksandar Dimitrijević,jedan od osnivača Paradržavne službe bezbjednosti.To je period kada Alija Delimustafić uspjeva da i formalno preuzme kontrolu nad cjelom Službom,i da je otrgne od uticaja Generalštaba VJ.Iako i od ranije uticaj stranih službi bezbjednosti nije bio zanemarljiv-Delimustafić sve više Službu prepušta kontroli francuskog DST-a i američke CIA-e.Ipak,potpunu kontrolu nad Paradržavnom službom DST preuzima tek 1996.godine.
    Prva oružana i teroristička jedinica paradržavne službe:
    Po ugledu na sve službe bezbjednosti,i ova paradržavna služba,poslije izbijanja rat u Bosni,osniva svoju uružanu formaciju,sa kamufliranim nazivom „Deseti diverzantski odred“.Osniva ga po direktivi Alije Delimustafića,Petar Salapura.
    Odred ima tri svoja djela:
    1.Čisto oružana vojna formacija.Brojala je oko 100 ljudi i bila je javna za javnost sa dodjeljenom fiktivnom ulogom diverzantskog odreda.Formacija je bila multinacionalna.
    2.Civilno-teroristički dio.Grupa je brojala oko 50 ljudi i bila je tajna.Pripadnici nisu boravili sa prvim djelom Odreda,vojnim djelom,već su bili u grupama od po 2-3 lica,razmještena po raznim vojnim komandama,kao i popivatnim kućama.Pripadnici su pored „domaće“ obuke,bili na specijalnim obukama u Izraelu i Rusiji,i to u kampovima obavještajnih službi.Za šta su se tamo obučavali najbolje pokazuje izjava jednog pripadnika,Radoslava Kremenovića:“Obučavani smo za vršenje atentata,svih vrsta i načina,kao i organizaciju i pripremu istih.Obučavani smo za dejstva prema jednom licu,ili grupi,i to kako civilnih,tako i službenih lica.
    3.Špijunsko-obavještajni dio.Grupu je činilo preko 300 ljudi.Takođe nisu bili smješteni sa vojnom formacijom,već su bili razmješteni u sitnim grupicama od po nekoliko lica i to u skoro svim jedinicama i komandama VRS,i to tajno sa zadatkom da sakupljaju sve obavještajno-špijunske podatke(prvenstveno o samim jedinicama i dejstvima) i da to tajno dostavljaju Petru Salapuri.Svi obavještajni podaci,kao i sva regularna vojna dokumentacija VRD sakupljena je u nekoliko prostorija Centra u Bijeljini.(Smještenog u privatnoj kući i nikakve veze nije imao sa VRS).Od tih prostorija,ključ je imao samo Petar Salapura.Značajna dokumentacija je kopirana,a kompromitujuća je posebno sistematizovana i uzeta,tako da se sada pojavljuje čak kod Haškog tužioca,na osnovu čega se raspisuju potjernice za licima,kao i podižu optužnice.Za čuvanje takve dokumentacije je bio zadužen Zoran Manojlović-Poskok.Izjave Ričarda Batlera od 01.07.2000.vojnog savjetnika Haškog tribunala,a govore o 30.000 dokumenata koji su mu stavljeni na uvid o djelovanju VRS.Dio ovih lica je poslije završenog rata u BiH,pobjegla u strane zemlje,a dio prešao u „Drina prom“,špijunsku firmu paradržavne formacije Bezbjednosti.Uopšte se ne zna ko je finansirao Odred.Zvanično,to je radio Petar Salapura.Kompletna vojna oprema,naoružanje,smještaj,ishrana.plate,novac za razne stimulacije bili su privatni i van Vojske RS.Prema procijeni odred je mjesečno koštao najmanje 500.000 DEM.Nikada niko nije utvrdio porijeklo novca.Odred nije polagao račune GŠVRS,niti je od njih dobijao zadatke.
    Reorganizacija paradržavne službe:Pod potpunom kontrolom DST-a,Paradržavna služba formirasvoja tri segmenta;
    -Komandno-operativni i obavještajni
    -“PAUK“
    -“SOKO“
    Na čelu nove službe je Philip Rondoa i Patrik Faure iz Francuske obavještajne službe,doksu od „domaćih“na rukovodećim mjestima Alija Delimustafić i Petar Salapura.Po planu i nalogu iz DST-a dolazi do formiranja špijunske firme „Drina prom“,prvo sa sjedištem u Brčkom,a kasnije u Beogradu.Nju fiktivno vodi Zoran Maširević,a sekretarica mu je supruga Milorada Pelemiša,Miladinka.Pomenuta firma,navodno se bavi privrednim aktivnostima,a u stvari obavlja obavještajne špijunske aktivnosti.Svoje punktove otvara u Ljubljani,Zagrebu,Budimpešti i Tirani.Uz direktno angažovanje DST-a punktovi su otvoreni uz znanje i pomoć Službi bezbjednosti i matičnih zemalja.Primjera radi,slovenačka služba državne bezbjednosti je izrađivala originalne pasoše sa licima po zahtjevu Zorana Maširevića,sa slikama tih lica,a podacima slovenačkih građana.Takvih pasoša je urađeno oko 20 komada.Punkt „Drina prom“u Tirani je bio u sprezi sa najvišim funkcionerima Albanske obavještajne službe SHISH-a,a saradnja je kasnije dovela do prodaje oružja albancima na Kosovu.Firma je pored obavještajnih radila i organizaciju naručenih terorističkih akcija i likvidacija u inostranstvu.Izvršioci su bili lica iz Desetog diverzantskog odreda.
    „PAUK“je sektor Paradržavne službe,sa zamisli stvaranja jedne paravojne formacije,plaćeničke vojske,za iznajmljivanje za ratišta širom svjeta,kao i za izvođenja terorističkih akcija,a prema potrebi.Njeni pripadnici su uzeti iz vojnog djela Desetog diverzantskog odreda.Komandna struktura je ostala ista.Grupa je bila pod direktnom kontrolom DST-a,koji je delegirao Jugoslava Petrušića,kao šefa grupe.Grupa je planirana kao vojna formacija,koja će biti „plačenika vojska“i tako donositi profit Paradržavnoj službi bezbjednosti.Takođe.grupa je trebala da odrađuje prljave poslove za Francusku,pri čemu bi uloga Francuske u tome bila kamuflirana.Radi lakšeg angažovanja grupe,služba otvara svoju firmu u Sofiji za prodaju naoružanja.U tome je uzeo učešće i „SDRP“,na čelu sa Jovanom Čekovićem.
    „SOKO“je organizovana grupa Paradržavne službe bezbjednosti sa zadacima:
    -Hvatanje lica za Hašk itribunal
    -Izvođenje terorističkih akcija
    -Vršenje plaćenih ubistava
    -Izvođenje političkih ubistava po planu paradržavne službe.
    Lica su prekomandovana iz Desetog diverzantskog odreda,iz Sektora„Civilno-teroristički“.Pouzdana informacija,ali još nije definitivno potvrđena,da je šef grupe Milan Slavuljica.Većina izvršilaca terorističkih akata su iz njegove baze u Doboju.Vođa tegrupe je izvjesni „Žabac“.

  11. Бошњачки извор:

    BOSNA U RALJAMA KOS-a

    Munir Alibabic – Munja je rodjen 1950. u okolini Bihaca. Zavrsio FPN u Sarajevu. Profesionalni policajac od 1973. do 1996. Posljednje Funkcije (u ratu) su mu bile Nacelnik sektora Sluzba Drzavne Bezbjednosti BiH i nacelnik Centra Sluzbe Bezbjednosti Sarajevo. Nosilac zlatne policijske znacke 1992., godine u kojoj su policajci kao Munja i Dragan Vikic spontano stali na branik domovine i odbranili je.
    Knjiga govori o odnosima u Policiji Bosne i Hercegovine pred rat i u ratu. Policajac Alibabic je pravi profesionalac, covjek koji postupa striktno po slovu zakona. On zna koliko je drzava vazna i zna koliko je vazno da u drzavi vlada red i zakon. Kao takav nije mogao dogurati daleko u predratnoj „Zgonjaninovoj ekipi“, ekipi koja je namjestala „Aferu Agrokomerc“ da bi se obracunali sa tadasnjim Bosanskohercegovackm rukovodstvom predvodjenim Hamdijom Pozdercem. U knjizi, na pocetku Munja nam otkriva ko su bili najpovjerljiviji velikosrpski kadrovi u BiH, „prvi tim Zgonjaninove ekipe“.
    Alibabic dokumentovano svjedoci o mnogim dogadjajima koji su potresali BiH. Ta svjedocenja su veoma znacajna, usudim se reci, presudna za opstanak Bosne i Hercegovine i Bosnjaka. Tim svjedocenjima je izdaja razgolicena do najsitnijih detalja. Uvjerljivo je docarano kako se tokom rata veoma oprezno, ali sigurno iz vlasti u policiji BiH uklanjaju ljudi koji su spontano stali u odbranu domovine i kako dolaze KOS-ovi agenti na njihove funkcije, ljudi koji su u pocetku agresije na BiH dugo bili na suprotnoj strani, a onda ih cetnici pustili da predju na nasu stranu?! Jedan od njih, po imenu Enver Mujezinovic, je dugo tokom 1992. iz Beograda skupljao informacije od sarajevskih KOS-ovaca pod konspirativnim imenom Joza. Kasnije napusta Beograd i mirno, kroz bezbrojne cetnicke straze i legitimisanja preko Ilidze ulazi u Sarajevo!? Postavlja se pitanje: Kako to da cetnici pustaju covjeka koji toliko zna da predje na drugu stranu, a ubijali su i bosnjacku djecu da ne postanu vojnici u nekoj dalekoj buducnosti?
    Drugi kljucni KOS-ov covjek u BiH, je general Fikret Muslimovic. Evo kako se Muslimovic ponasao prema nasim milicionerima koji su uhvatili kamion pun oruzja u Bileci.
    Muslimovic mi rece: „Ko vam je dao za pravo da se igrate sa ugledom JNA?! Vodite racuna razgovarate sa potpukovnikom JNA! Smjesta naredjujem da se to ne vozi u Mostar, vec da se vrati u Bilecu. Eno na putu do Mostara srpski narod postavio barikade i ja cu upotrijebiti vojsku i sprijeciti da kamion udje u Mostar, jer je tamosnji CSB antijugoslovenski.“ (str. 40).
    Evo jos jednog interesantnog ulomka iz tog vramana, kada se JNA neometana ni od koga rasporedjuje po BiH da bi pocela agresiju.
    „Zbog popustljivosti prema KOS-u, javnost kritikuje Delimustafica (Ministar unutrasnjih poslova), a on javno odgovara da to sto radi nije nista drugo nego izvrsavanje odluka Predsjednistva BiH o saradnji sa organima JNA.“ (str. 43.).
    Sjetimo se tada je nas Predsjednik Izetbegovic izjavljivao da JNA nije agresor i tretirao JNA kao neutralnu vojnu silu koja ce Bosnjake zastititi od cetnika.
    Evo jos nesto o Delimustaficu:
    KOS inicira sukobe izmedju Hrvata i Muslimana, kako bi sto vise oslabio bosansku opciju…. Zbog toga su podaci do kojih sam obavjestajno dosao, o ilegalnim sastancima Kvesica i Stojica, s jedne strane, te Mandica i Stanisica s druge strane, bili ozbiljan indikator da ce se inuguracija tzv. trece strane (u ratu) izvrsiti bas preko MUP-a. Ovo je bio uvod u kasnije ilegalne kontakte celnika SDS-a i HDZ od Sarajeva, Mostara, do Zagreba i Graca. Sjecam se da je za prvi kontakt na visokom nivou, Koljevic pobjedonosno referisao Karadzicu, uz povik: „Udica je progutana, sad su (HVO) sa nama, zelane cemo baciti na ledinu.“ S ovim podacima sam najprije upoznao ministra Delimustafica i izrazio zabrinutost sto je „to pocelo u kuci MUP- a“, medjutim, on je bio nekako zadovoljan, zakljucujuci da je to dobro, jer U TOM PRAVCU IDE I POLITIKA. (str. 44) (naglasio M.B.)
    U vezi sa dogadjajima oko MUP-ove skole na Vracama Alibabic pise:
    Specijalna jedinica (MUP-a) se povlaci iz baze Krtelji u Dom milicije. Ima prijedloga da se prebace u namjenski objekat policije – Skola MUP-a Vraca. To se odbija. Zasto? NIJE LI VEC TADA ZACRTANA PODJELA SARAJEVA? (str.47.) (naglasio M. B.)
    Sarajlije znaju da su nasi borci u pocetku rata oslobadjali Vraca i Ilidzu i da su se po neobjasnjivim naredjenjima vracali u obruc. Evo sta o tome Alibabic kaze.
    U tom periodu je bilo vise pokusaja ovladavanja Vracama, Ilidzom i jedinice su poslije uspjesnih prodora dobijale naredjenje da se povuku. Od koga? Komentarisalo se da to potice od Delimustafica i Predsjednika. Znam da je to Predjednik ucinio samo jednom, na molbu stranih novinara, koji su bili ugrozeni od unakrsne vatre u hotelu „Srbija“ na Ilidzi, a za druge slucajeve od njega takve naredbe nisu poticale. (str. 64.)
    Dakle, tadasnji prvi policajac Sarajeva zna da je Izetbegovic „samo jednom“?! pokvario deblokadu Sarajeva. Koliko je tokom ovoga rata izginulo Bosnjaka da se oslobodi Ilidza i tako Sarajevo deblokiralo? Koliko je Bosna i Hercegovina dala politickih ustupaka za razne „deblokade“ Sarajeva, kao sto su npr. „Plavi putevi“ preko Ilidze? Dali je nekoliko stranih novinara, kojima se vjerovatno nista ne bi ni dogodilo, vrijedno tolikih zrtava i muka Sarajlija? Osim toga, zasto cetnici nisu vodili brigu o stranim novinarima, nego mi koji zbog toga zrtvujemo svoje najmilije zatvorene u Sarajevu?
    Gornji citat veoma dobro karakterise odnos Alibabica prema Izetbegovicu na pocetku rata. Naime, Alibabic vidi da nista ne stima, da KOS-ovci samo napreduju. On stalno upozorava Izetbegovica, podnosi mu dokaze za pojedine KOS-ovce. Ukazuje da su neovlasteno pustili Belosevica, jednog od najvisih oficira KOS-a iz zarobljenistva. I drugi patrioti upozoravaju Izetbegovica. Medjutim, Izetbegovic uvijek staje na stranu dokazanih KOS-ovaca Muslimovica, Mujezinovica, Zeljka Varuneka …, a uvijek protiv patriota kao sto su npr Alibabic, Sefer Halilovic, Rusmir Mahmutcehajic. Poslije svake Izetbegoviceve pristrasnosti u korist KOS-ovaca Alibabic zakljucuje da su KOS-ovci vjesto izmanipulisali Izetbegovica. Kao da je Izetbegovic dijete pa ga se moze nagovoriti da cini sto ne zeli. Alibabic se nikada ne pita kako to da on, Alibabic, i ostali patrioti ne mogu Izetbegovica nista nagovoriti da ucini u interesu Bosne i Hercegovine, a neprijatelji stalno uspijevaju da ga nagovore na postupke proptiv Bosne i Hercegovine? Time Alibabic pokazuje da njime ipak vladaju cesce emocije nego hladan razum. On je samo jedan od smrtnika koji nije smogao umne snage da prekoraci Rubikon i posumnja u svoga Predsjednika.
    Ja mu to ne zamjerim. I ja sam 5 godina cupao kose gledajuci sta Izetbegovic radi od Bosne i Hercegovine, a da nisam posumnjao da je on izdajnik. S pocetka sam objasnjavao njegove postupke gluposcu, ali sam shvatio da niko nije toliko glup, pogotovo ne predsjednik jedne drzave, covjek koji je tako vjesto, mimo Ustava, uzeo apsolutnu vlast. Zatim sam mislio da je on vjerski fanatik koji hoce da osnuje „Islamsku drzavicu“, ali sam i to morao odbaciti. Koji bi veliki Musliman potpisao cetnicima pola BiH i pri tome ostavio Muslimane razbacane u nekoliko nepovezanih enklava koje ne mogu opstati. A „Islamske drzave“ nigdje. Ima samo etnicki cista, Izetbegovicevim potpisima legalizovana Republika Srpska. Slijedeci odlomci iz knjige dokazuju Izetbegovicevu izdaju i neizmjerno Munjino povjerenje na pocetku rata koje mu ne dozvoljava da posumnja u svoga predsjednika.
    O likvidaciji Cace i Cele
    Druga kardinalna greska toga dana je likvidacija komandanta 10. brigade (Musan Topalovic – Caco), koji se bio predao uz asistenciju i garancije Predsjednika da ce se sa njim postupati u skladu sa zakonom. … Kome je komandant 10. brigade bio opsnost? Kao protivnik je bio savladan, ali je bio opasan svjedok. Znalo se da mrtav ne svjedoci. Poslije ovoga ubistva Predsjednik me zove i pita sta ja znem o likvidaciji komandanta 10. brigade. Rekoh mu da ne znam nista vise nego da je priveden u komandu korpusa uz njegovu pomoc i garancije. A tamo ima najmanje 50 svjedoka koji znaju sta se zbivalo i neka mu Jasarevic i njegova ekipa podnesu izvjestaj. Kaze da su pogazili i njegovu rijec, jer je garantovao da ce se s njima postupati po propisu. E, mislim se, moj Predsjednice, nije prvi put kako vas bivsi KOS-ovci obmanjuju, pa vam serviraju dezinformacije, a kad treba i nesto provjeriti opet vam oni ili njihovi ljudi to rade jer su vas okruzili, pa onda dobijete uvijek rezultat provjera onakav kakav oni zele. … A onda se pitam sto je bas mene Predsjednik zvao radi ove informacije. Pomislio sam da Predsjednistvo hoce da pokrene istragu, ali sam se prevario. Do sada ga, istina, nisam nikada obmanu, ali sada vise vjeruje dvojici-trojici ljudi koji mu ove smicalice i pakuju. Dezinformiasali su ga oko uzroka pada Igmana, tamosnjih zrtava. Kada se trebala utvrditi odgovornost, onda izidjose sa tezom da je Muslimana toliko malo ostalo i kada bi se sada jos neki sudili za propuste nestalo bi ih. Apsurd, koji moze samo biti smisljen u kuhinji KOS-a. (str. 87-88)
    Poslije ovog dogadjaja na sceni su ljudi, ekipa u policiji, Armiji, politici, koja je uglavnom manje ili vise naklonjena podjeli Bosne. Platforma (Predsjednistva) se vise i ne spominje. Zato ce i krenuti procesi da bi se eliminisali oni koji su prepreka tome. Sa konstituisanjem nove vlade RBiH – 28.10. 1993 iz igre ispada Rusmir Mahmutcehajic, do tada drugi covjek u drzavi, po svemu, cvrste orjentacije za cjelovitu Bosnu.
    Otvara se zatim proces Seferu Halilovicu, prvom komandantu Armije BiH, koji se suprotstavio KOS-u javno, jos sredinom 1991. godine. (str. 89)
    O Bakiru Izetbegovicu
    S obzirom da smo bili operativno prikupili podatke za krivicno gonjenje jednog broja lica sa podrucja Starog Grada sacinjen je plan i ja ga posaljem Alispahicu (ministru unutrasnjih poslova) na upoznavanje i neku vrstu verificiranja. … Poslije pritvaranja jednog celnika spomenute opstine zove Alispahic …. . On rece da intervenise sef Predsjednikovog kabineta Bakir Izetbegovic, da se Gruda pusti iz zatvora. Poslije toga zove me Bakir Izetbegovic, trazi da se Gruda pusti iz pritvora, savjetuje da odustanem od prijave. Odgovoaram mu da to ne dolazi u obzir, a podsjecam ga da mu je pritvor odredio istrazni vojni sudija, a ne ja. On rece da ce zvati tog sudiju i tuzioca. Ubrzo Gruda biva oslobodjen pritvora i kompletan predmet oko „Starog grada“ se zaljulja. Vidim ja uspjese dva Bakira. Razmisljam kako zloupotrebljavaju i Predjednika i svoje pozicije. Bakir Izetbegovic je takodjer intervenisao za jednog prevaranta, koji je dobio nekoliko godina kazne, i koji se njemu dojmio kao dobar covjek i koji je otvarao Kabinet kad je htio. Ni tu ja nisam popustio. Mislim se, kamo srece da intervenise za nekog borca koji je pritvoren zbog neke konzerve ili druge sitne nevolje, a ovako za prevaranta moze i hoce. (str. 95)
    O zakulisnim informacijama
    Dobijam iznenada poruku – usmenu od Predsjednika da hitno napisem sve ono sto smo razgovarali o kriminalu pojedinaca, sprezi sa stranim sluzbama i da mu to dostavim. Dosao njegov pratilac, sapce mi, kaze sugerisano mu je da to ne prenosim telefonom…

    ODLUCIM DA OVU INFORMACIJU POSALJEM U SLUZBENOJ FORMI, PROTOKOLISEM. (naglasio M. B.) Znam da zbog toga, obzirom na odnos snaga, mogu biti popljuvan, zgazen, unisten, da mogu izazvati ljutnju i srdzbu Predsednika (buduci da je poslao protokolisanu, a ne zakulisnu, privatnu informaciju kako mu je Izetbegovic trazio, opaska M. B.), ali ove zrtve u Bosni traze da se stvari zovu pravim imenom. ….
    U takvoj situaciji ocekujem da ce me Predasjednik zvati u povodu informacije, medjutim, umjesto njega zove me jedno jutro Alispahic (pretpostavljeni) u kabinet i s vrata mi saopstava da me smijenio sa mjesta nacelnika CSB, … (str. 106-108)
    Mnogi bosanski patrioti sada znaju metode kojima je Izetbetovic uspio umrtviti svaki otpor patriota izdaji zemlje. Jedan od metoda koje Izetbegovic najcesce primjenjuje je slijedeci: Izetbegovic stalno glumi naivcinu i jetima, sto bi Bosanci rekli. To mu daje pokrice kada pravi „greske“ na stetu drzave Bosne i Hercegovine. To je svjesna zrtva da bi ljudi mislili da on „ne zna“, „da nije za politiku, „da je preposten za politiku“ itd., a da ne bi shvatili da je on izdajnik. Kada Izetbegovic sazna da je neki patriota nezadovoljan sa nekom pojavom u drzavi ili nekim Izetbegovicevim „nevjestim“ potezom Izetbegovic ga nazove i primi na razgovor. Covjek isprica svoju pricu i sav sretan napusta Kabinet Predsjednika jer misli da je rijesio problem. Svoje ideje je objasnio na najvaznijem mjestu, samome Predsjedniku drzave. Time Izetbegovic postize dva cilja. Prvi, ostavlja utisak demokrate, i drugi, vazniji, uljuljka covjeka u uvjeranju da je rijesio problem. Kada, poslije izvjesnog vremena, covjek shvati da njegova prica nije imala nikakva efekta, tada je vec kasno, Izetbegovic je zavrsio posao kako je i namjerio, na stetu Bosne i Hercegovine. Poznato nam je da su destetine i stotine ljudi „uticali“ na Izetbetbegovica da ne pregovara sa Karadzicem, da ne potpisuje Vance-Owenov plan, da ne potpisuje Plan Unije, itd. itd. Svi ti otpore podjeli BiH Izetbegovic je uspjesno amortizovao gore opisanom taktikom privatnih razgovora. Tako nikada nisu ni postojali nikakve pisane zalbe na Izetbegovicevu politiku podjele BiH, koje bi dale materijal ostalim legalnim organima drzave BiH da zastite drzavu od Izetbegoviceve izdaje. Vjerovatno je Munib Alibabic jedan od ljudi na koje je pomenuti metod bio najcesce primjenjivan. Zato je jasno zasto je Alibabic bio tako grubo odstranjen sa funkcije nacelnika CSB Sarajevo kada je prvi put, vjerovatno nesvjesno, odbio takvu manipulaciju sa sobom. Kada je Alibabic prvi put svoje spoznaje poslao zvanicno, protokolisano, Izetbegovicu, tj. prvi put kada gornji metod nije zaustavio Alibabica u njegovoj akciji Izetbegovic ga je otpustio. Nema govora da je Bakir Alispahic mogao otpustiti Alibabica bez Izetbegovicevog znanja. Uostalom, Alibabiceva zalba protiv KOS-ovaca i kriminalaca u MUP-u bila je upucena Predsjedniku, a ne Bakiru Alispahicu. Zahvaljujuci tim dogadjajima i Munib Alibabic je poceo da sumnja u Izetbegovica. Evo sta on o tome kaze. Citiram.
    Ozbiljni ljudi mogu reci – mi nismo za to sto si poslao Predsjedniku znali. Recimo, drugi clanovi Predsjednistva. Odlucim da ih ipak o tome upoznam, bez obzira sto je moja pozicija u odnosu na hiljade izvrsilaca kojima raspolazu oni koje prozivam vrlo slaba i sto se, iz meni neobjasnjivih razloga, PREDSJEDNIK UPRKOS SVEMU STO MI JE GOVORIO I ZNAO OPREDJELIO ZA NJIH. (naglasio M.B.) (str. 111.)
    Kada je komisija Predsjednistva u sastavu N. Durakovic, I. Muhamedagic i H. Dazdarevic, otpocela sa radom na dokumentovanju stavki iz informacije 27. jula 1994. god. istoj sam 26. i 28. 8. 1994. god. te 14. 9. 1994. god., ustupio u pismenoj formi obrazlozenje na 90 strana sa 43 priloga, te dao prijedlog za saslusanje vise svjedoka kao i koristenje i ostvarivanje uvida u vise dokumenata SDB-a i MUP-a, koji su se nalazili u tamosnjim nadleznim punktovima. …. Prvih desetak dana rada komisije Durakovic izjavljuje kako je rekao Predsjedniku kako ce morati celicnom metlom pocistiti 5-6 ljudi iz MUP-a, ali da to nece biti tesko, jer su svi njegovi (Izetbegovicevi ljudi), drugi clan govori da mora najmanje deset ljudi iza brave, treci da je sve tacno sto je navedeno u informaciji oko infiltracije KOS-a i SIS-a, kriminala.
    Medjutim, jednog dana preokret. Donesoh dopunu objasnjenja jednom clanu Komisije, … a on mene pita imam li ja jos dokumentacije koju nisam predao, osim one za drogu.
    „Ima“, rekoh, „ona koja se odnosi na ubistva i nestanak ljudi, a umijesani policasjci kao izvrsioci ili izvrsili zloupotrebu kod otkrivanja pocinilaca.“
    „Ne donosi to! Jer to clanovi Predsjednistva ionako znaju, nista im novo neces saopstiti, samo ces ih zbog tog podsjecanja na njihove propuste sto nisu reagovali ostrije oko ubistava nevinih iziritirati, pa ce se radi zastite stolica svi okrenuti protiv tebe. A sam ne mozes ovu bitku dobiti.“, kaze mi. „To znaci da je dovoljno dokaza da se sa ovom prljavstinom rascisti.“, rekoh.
    „Ne, ti sad imas tri Bakira protiv sebe.“
    „Kako“, rekoh, „tri?“
    A on me izvede na hodnik i sapce, a sve se okrece da ga ko ne vidi i ne cuje i kaze: „Preokret je nastupio. Ti si valjda za neke intervencije prozvao i sina Bakira ili ga je prozvao Bakir (Alispahic) da su zajedno intervenisali…. Sad je Predsjednik zvao Durakovica, ocekujem da ce zvati i mene. Ti ces biti zrtvovan, kazu bolje je tebe jednog, nego njih petoricu“. (str. 119.)
    A onda cujem da je „Mali Bakir“ nekolicini ljudi rekao, prognozirajuci unaprijed rezultat, da je Predsjednik odlucio da ukoliko ne bude 100% tacna samo jedna stavka iz Informacije da ce svih ostalih recimo pedeset odbaciti bez provjere. …Tako kazem jednom prijatelju, tjesim se da Predsjednik dobro zna ko sam i sta sam. A on mene pita: „JESI LI SIGURAN DA ZNAS DOBRO PREDSJEDNIKA?“ (naglasio M. B.) (str. 120.)
    Mnogo toga ruznog desavalo se na sjednicama Predsjednistva (u vezi sa Informacijom) ….. Meni su u neformalnim susretima govorili (clanovi Predsjednistva) da je pravda na mojoj strani, a na zvanicnim sjednicama glasali kako se postavljao Prvi covjek. …. Vecina njih se nije htjela zamjeriti Prvom covjeku. Jer, uzivali su maksimalne privilegije – duga putovanja u inostranstvo, brojna pratnja uz njih je to takodjer imala, podmirivanje troskova na ime boravka njihovih porodica u inostranstvu cijeli rat. I sada da sve zrtvuju zbog jednog Munje. Ma, hajte molim vas! (str. 123.) Zavrseni citati.
    Na kraju da bi se shvatilo koliki je moralni sljam Alija Izetbegovic recimo samo to da je jedna od mnogobrojnih Alibabicevih prituzbi u Informaciji zbog koje je bio tako grubo odstranjen sa posla zloupotreba vise kilograma droge. Naime, komisijskim zapisnikom je dokazano da je ministar Bakir Alispahic otudjio vise kilograma droge, da je od isljednika A. Skalonje trazio da napise lazni izvjestaj da je ta droga unistena. Zamislite sefa policije jedne drzave koji od kriminalaca oduzima drogu da bi je sam on prodavao. Zamislite kakav je moralni lik Predsjednika jedne drzave koji se stavlja na stranu takvog policajca i, mimo zakona, nemilosrdno kaznjava postene policajce Alibabica i Skalonju sa obrazlozenjem, bolje je zrtvovati jednoga, nego 5-6 ljudi!? Ustvari zrtvovano je preko 20 postenih ljudi u MUP-u, koji nisu htjeli ukaljati obraz i koji su ostali posteni, da bi se spasilo 5-6 KOS- ovaca. (vidi str. 159). Pri tome Izetbegovic veoma vjesto izigrava covjeka sa kojim drugi manipulisu, a on je olicenje postenja. Medjutim, na vise mjesta u knjizi vidi se da o svmu odlucuje jedino Izetbegovic, cak i o stanovima. Svi drugi koji bi mu po Ustavu BiH i ostalim propisima mogli protivrjeciti su ucjenjeni ili kupljni. Vecina od njih su ti i sami priznali samome Alibabicu dok se izvinjavali sto pustaju da nastrada nevin covjek. Citiram:
    Srest cu kasnije, na jednoj dzenazi, aktuelnog portparola …. koji se istakao u idejama oko nacina moje javne kompromitacije, sto je Bakir (Alispahic) posebno cijenio, pa ga je slao na nagradno putovanje na jednu sesiju cak i Interpolove ingerencije. I sad ovaj portparol se meni izvinjava i kaze da je to sve radio po zadatku. Pitam cijem?
    „Bakirovom i Glavnog covjeka“, kaze mi. ……
    Ode on mimo mene, a ja nesto razmisljam kakvi smo mi to ljudi? Znam da je tog portparola boljela nepravda, znam da je znao na kolegiju kritikovati privilegije, bio je jedno vrijeme na principijelnoj strani zbog cega ga je Bakir i sumnjicio kao „Munjinog“ covjeka. Ali cim je osjetio jacu stranu i sitne privilegije pogazio je sve to I sada je poslusan, situiran, ali vjerujem ne i miran. Uvjeren sam da mu savjest ne da spavati. (str.152.)
    Drugi poslanik, malo liberalniji, najprije mi porucivao vise puta da dodjem. Kad smo se sreli on mi onako trgovacki savjetuje da se malo primirim i da glavu sacuvam, i veli – tvoje vrijeme ce doci, usao si ovim u politiku. Onda se pravda kako bi se angazovao za mene, ali ganja neki stan pa ovisi od izetbegovica. (str. 172.) Zavrseni citati.
    Veliki kvalitet knjige je u tome sto Alibabic izvanredno opisuje stanje svijesti u Bosni pod Izetbegovicevom vlascu. To uspijeva bezbrojnim paralelama koje povlaci sa ponasanjem KOS-a, koji je potpuno ovladao policijom u BiH, sa ponasanjem Staljinovog NKVD-a. Npr., poslije jednog saslusanja on zeli da napise pismo Izetbegovicu, da mu objasni sta KOS-ovci rade po Bosni i tada se sjeti jedne zrtve Staljinovih cistki koji je poslije saslusanja od NKVD-a htio pisati pismo Staljinu da mu objasni sta NKVD radi. Evo toga mejsta:
    Tu vecer kod kuce analiziram Ugljenov (isljednikov) nastup i boli me sto me naziva Abdicevcemm…..PITAM SE DA LI ZAISTA PREDSJEDNIK ZNA STA OVI KOS-ovci RADE? U MISLIMA SU MI BILE RIJECI JEDNOG STAROG KOMUNISTE, KOJI JE VRATIVSI SE U CELIJU OD NKVD-ovog ISTRAZITELJA IZJAVIO: „AH, AH, STO SE DOGADJA. REKLI SU MI DA SAM BANDIT, STETOCINA, NEPRIJATELJ NARODA, TROCKIST, DA CE ME SMLAVITI AKO SVE NE PRIZNAM, AH, AH, KAKO JE TO MOGUCE…. DAJTE MI PAPIR I TINTE, MORAM PISATI DRUGU STALJINU, NEKA ZNA STA SE OVDJE DOGADJA. (str167.)(naglasio M.B.) Zavrsen citat..
    Poslije citanja ove knjige potpuno je jasno da Alija Izetbegovic ne gradi nikakvu „Islamsku drzavicu“, nego naprotiv jedan staljinisticki rezim kojem je jedini cilj potpuno unistenje Bosne i Hercegovine i Bosnjaka. Zato je malo po malo iz vlasti odstranio sve patriote, (Sefer Halilovic, Rusmir Mahmutcehajic, M. Alibabic itd. itd.), a doveo bilo prave KOS- ovce, (Muslimovic, Varunek, Mujezinovic) bilo Muslimane koji su za vrijeme Jugoslavije asimilirani u Srbe, a kakav je i sam Izetbegovic, bilo kriminalce koji nemaju nikakvih patriotskih osjecanja i nemilosrdno unistavaju drzavu zbog licne koristi kakav je npr. Bakir Alispahic. Prica o Islamskoj drzavici je lansirana da bi Izetbegovic imao toboznji motiv zbog kojega potpisuje katastrofalne ugovore podjele Bosne i Hercegovine. Prica o Islamskoj drzavi samo skriva njegove prave namjere dugorocnog potpunog unistenja Bosnjaka.
    Ova knjiga je dragocjena zbog mnogobrojnih pouzdanih svjedocenja o mnogim dogadjajima. Slabost knjige je sto ocigledna istina; da od glave riba smrdi, nije recena i eksplicitno, nego samo implicitno. Moze biti da je to lukavstvo bilo neophodno da bi knjiga uopste ugledala svjetlo dana u BiH. Cestitamo na hrabrosti Alibabicu i izdavacima, recenzentima…. Dok god ima ovakvih ljudi ima i nade za Bosnjake. Kada potpuno utihne njihov glas, ond nam nema vise spasa. Zato pozivam sve Bosnjake da dignu svoj glas. Kako rece Sefer Halilovic u intervjuu „Studiju 99“ pred izdajnicke izbore u septembru 1996.:

  12. češnjak,04.05.2017. 11:08:14

    “када је негирао злочин у Добровољачкој,
    KADA?“

    Негирање злочина је што идеологе напада на колону сматраш невинима. Негирање злочина је када колону која се мирно повлачила прогласиш за легитимни ратни циљ. Негирање злочина је када умањујеш број жртава.

    Како се то ради у шехеру? Тренутно имамо операцију “спасавања војника Драгана“. Сад кад је почело суђење Викићу за убиство ратних заробљеника у Сарајеву, одједном се сјетише да преко Интерпола траже Херенду који 20 година мирно живи негдје у иностранству. Треба сачувати “легенду“ и мултиетнићност одбране Срајева. Викић не смије бити осуђен! И ти ћеш ми сада објашњавати да је то случајност.

    “бранио Орића,
    KAKO?“

    Тако што си тврдио да Србија није имала право да тражи изручење Орића, тако што ти није сметало што потенцијалног ратног злочинца у државном кабинету прима члан предсједништва из твог народа, што си умањивао број српских жртава у Подрињу.

    Полемика се налази на следећем линку:

    http://www.frontal.rs/index.php?option=btg_novosti&idnovost=51557

    “умањивао српске жртве у 2.С.Р.,
    KAO I BEOGRADSKI MUZEJ ŽRTAVA GENOCIDA“

    На доље линкованом посту је све речено. Умањивао си број погинулих Срба. Ко има времена нека прочита и нека јави ко је у праву:

    http://frontal.rs/index.php?option=btg_novosti&idnovost=48760

    “у расправи о босанском језику,
    CITIRAO MEŠU SELIMOVIĆA“

    И!?
    Шта си тиме доказао?
    О “босанском“ језику смо скоро расправљали. Немам шта ни додати ни одузети док не добијем одговор на два питања:

    1. Зашто су Бошњаци једини народ на свијету који одбија да свој језик назове по свом народном имену?
    2. Да ли и у једном уставу на свијету постоји језик који је добио име по имену државе, дијела државе, регији, ријеци…?

    “Карађорђу-нацисти
    CITIRAO HISTORIJSKE IZVORE I ZAKON IZ 1938.

    Тема је била холокауст. Прво што си урадио је да си за истребљељње Јевреја у Србији окривио Србе, иако добро заш да су то радили Нијемци за разлику од БиХ гдје је те радове вршила домаћа радна снага.

    И то ти није било довољно, него си то чак повезао са Карађорђевим устанком, а за холокауст директно оптужио Крађорђевиће који су за вријеме холокауста били у Лондону.
    Зато сам ти јебо матер и опет ти је јебем!

  13. Цитати су у линковима које сам ставио уз коментар.
    Толико их има да бих изгубио читав дан да их цитирам појединачно.

    Ђубре које подмукло доказује да је холокауст извршен због Карађорђевићевих, а не због Хитлерових расних закона, не заслужује ништа до да му јебем матер.

    Са таквим говнима не вриједи уљудно расправљати.

  14. Nastavljaš podvaljivati, samo nastavi,

    ali ne razumijem potrebu da stalno iznova prizivaš moje ime iz teme u temu. Vjerovatno te klecava koljena nakon svake naše rasprave tjeraju prema tome da pokušavaš iznova.

    Nažalost preostalo ti je samo da izmišljaš i da psuješ.

    Iskreno mi je žao što sam se doveo u takvu situaciju da neka, očigledno bolesna, osoba uzurpira prostor na javnom portalu i pokušava me provocirati psujući mi majku.

    To me neće otjerati iako samo odlučio da svoje komentarisanje svedem na minimalnu mjeru jer smatram da sam do sada rekao šta sam mislio da treba – nekoga uputio na nešto – od nekoga nešto i naučio, ali ne želim liječiti ni svoje ni tuđe frustracije, a niti moram ovdje ljubiti guzice nikakvim ideologijama i političarima šaljući im izljeve ljubavi.

    Ne tražim sa tobom nikakvu vrstu, niti uljudne, a pogotove neuljudne rasprave, neuljudaj se sam. Laži i podvale koje plasiraš o mojim riječima meni ne mogu naštetiti, a ni o tebi nešto novo reći – sve je već odavno jasno.
    Pozdrav.

  15. Не знам да ли је баш пригодна тема, али мора се прокоментарисати, те ћу овдје, док Фронтал не пренесе вијест. Ионако сте се већ дотакли Другог свјетског рата, па ево шта лидер околопозиције управо изјави:

    „Imam savjet za javnost u FBiH. Moraju pogledati situaciju sa Kraljevinom SHS i tadašnjim vršenjem pritiska na jedan narod koji je doveo do njihovog udruživanja sa Hitlerom u Drugom svjetskom ratu što je rezultiralo zločinom. Sva ta frustracija kod Hrvata, koji se osjećaju kao manjina iako su jedan od konstitutivnih naroda, može dovesti do zločina i tragedije za Bošnjake. Hrvati objektivno imaju problem sa svojim statusom i mora se naći model koji će dovesti do relaksiranja situacije”.

    http://ba.n1info.com/a152351/Vijesti/Vijesti/Tadic-o-odnosu-Bosnjaka-i-Hrvata.html

    С једне стране, окриви Србе да су криви што су Хрвати над нашим народом починили геноцид, јер смо их, јелте, толико испровоцирали. При том амнестира Муслимане за учешће у геноциду.

    С друге стране, упозори два милиона Муслимана да ни они не изазивају Хрвате, јер би их њих пола милиона, онако исфрустрирано, могло потаманити.

  16. мачак,05.05.2017. 11:00:07[

    Ако је то заиста изјавио Огњен (овдје треба бити јако опрезан, ови са Н1 воле вршити манипулацију, изокретати изјаву, а воле и слагат), онда је стварно изгубио разум.

    Ово јесте данас присутно виђење у лијепој њиховој, накарадна (и апсолутно неодржива јер не постоји ништа у чему има покриће) интерпретација те историје са наумом да се оправдају злочини усташког режима, али сумануто је да било који Србин и уопште разборита особа која мисли својом главом, покаже разумевања за такву интерпретацију историје по ендехазијском обрасцу поимања ствари.

    Но, како написах, можда је ово и подоста подваљено, а и како је примијетио мечак, није тема, па да сада о томе не ширимо расправу.

  17. мачак,05.05.2017. 11:00:07

    “Не знам да ли је баш пригодна тема, али мора се прокоментарисати, те ћу овдје, док Фронтал не пренесе вијест.“

    Док смо чекали да то Фронтал објави, Огњен Тадић је ту изјаву цементирао код Душке Јуришић.

    “TADIĆ: Ponavljam, frustracija Hrvata može dovesti do zločina i tragedije“
    “Da, rekao sam to i ostajem kod toga, kazao je Tadić “

    http://poskok.info/wp/tadic-ponavljam-frustracija-hrvata-moze-dovesti-do-zlocina-i-tragedije/

    Ето, коначно усташе добише потврду за своју вишедеценијску пропагандуод стране високопозиционираног Србина да је коријен усташког геноцида над Србима малтретирање Хрвата у Краљевини Југославији.

    Гдје су сад они дежурни телали који су мене због уважавања Човићевог става гледе ревизије називали проусташом, маме им се најебем?

  18. Хасане Скандинавски,
    позивате се на лажне изворе. Лажете на куб.

    ХЕРОЈСКА ОДБРАНА ГРАДА? КО СУ ХЕРОЈИ?
    Срби су имали славне јунаке, битке и митове, Косовски бој, Церску битку, Коридор ’92, цара Лазара, Немањиће, Милоша Обилића, Његоша, Гаврила Принципа, Иву Андрића, па је и Владимир Перић Валтер Србин који је бранио Сарајево. Насупрот Србима, Муслимани се нису могли поносити ни Мешом Селимовићем који се изјашњавао као Србин. За Ћазима Ћатића Мусу мало ко је и знао, а и он је спјевао пјесму „Ја сам Србин, српско д’јете….“. Гаврила Принципа, о којем је пјевао Сафет Исовић, могли су прогласити терористом, његов мост назвати именом окупатора, али гдје наћи своје хероје? Рат деведесетих је био прилика да се оживе српски митови и јунаци, али и да Муслимани добију своје. Тако су настали митови о „херојској одбрани Сарајева“ и „херојима одбране“. А ти „хероји“ су предратни криминалци, јалијаши који су одрађивали за СДБ, па у рату ангажовани ратници у тенама.

    Погледајте само ко су жртве „херојске одбране Сарајева“ у Дому ЈНА, који су опкољени од стране 50 „хероја“ са „оружјем направљеним од водоводних цијеви“, иако се зна да је ЈНА имала задатак да наоружа све три стране како би игранка могла да почне. Тако је и рахметли Кукањац морао да пере себе. Како се не запитате зашто није активирао све ресурсе? Откуд артиљеријска припрема од 3-5 часова ујутро без иједне жртве или материјалне штете, а онда пауза до 12 часова?

    „Том приликом заробљено је десет припадника ЈНА и грађанских лица на служби у ЈНА, и то: потпуковник Божиновски, војник Дуцан, пословођа ресторана Драгослав Митровић, затим грађанска лица Селвер Шврака, Ђорђе Соколовић, Тодор Соколовић, кувар Мустафа Чаушевић, конобарица Мунира Буга, радница Милка Шуша и домаћин Дома ЈНА Петар Станишић.“

    Педесет хероја заробило кувара, конобарицу и чистачицу? Да се не ради о оваквом карактеру вијести, грохотом бих се смијао.

    26. aприла 1992. године у Скопљу је потписан споразум о повлачењу ЈНА из БиХ, који је предвиђао и разоружање паравојних јединица. Споразум су уз медијацију Кира Глигорова, предсједника Македоније, потписали Алија Изетбеговић, Бранко Костић у својству предсједника Предсједништва СФРЈ и генерал Благоје Аџић, в.д. савезног секретара народне одбране.
    27. априла Предсједништво СФРЈ доноси „Наредбу број 5-30“ са потписом Бранка Костића о извлачењу јединица ЈНА из БиХ. Дан касније Предсједништво СФРЈ издаје „Информацију број 37-2“ о мирном повлачењу једница, установа и команди ЈНА с територије БиХ, опет потписану од Бранка Костића, која је упућена крњем Предсједништву БиХ. Већ 28. априла проглашена је Савезна Република Југославија, правна насљедница СФРЈ.
    Председништво БиХ истог дана доноси Одлуку бр. 02-11-327/92 о мирном повлачењу јединица ЈНА са територије БиХ. Нажалост, само два дана касније, 29. априла 1992., министар унутрашњих послова такозване Републике Босне и Херцеговине, Алија Делимустафић, упућује строго поверљиву наредбу 02/145-1 свим јединицама под контролом муслиманско-хрватског руководства у Сарајеву којом се наређују отворени напади на све објекте ЈНА као и на све јединице ЈНА које се сходно споразуму од 26. априла повлаче на територију Србије и Црне Горе (Савезне Републике Југославије). Петнаест дана раније 14.априла Хасан Ефендић, тада први човјек „патриотске лиге“, потписује „Директиву о одбрани БиХ“, којом се штабу ТО и МУП-у наређује „потпуно и масовно запречавање изласка јединица ЈНА и њихове технике из гарнизона“.

    Дакле, ЈНА није била легитиман циљ, јер је постојао споразум о мирном повлачењу.

    Сукоб је почео насилним упадом у Дом ЈНА и убиством портира муслиманске вјероисповјести. То нису били никакви преговори, како тврди лажни муслимански извор. У самој Добровољачкој јесте убијено 6 људи, а напад на санитет и стрељање из непосредне близине доктора Радуловића је тек један дио злочина.

    Јован Дивјак је тврдио да ће Хасана Ефендића његова књига одвести у Хаг, но то се није десило, иако се хвалио својом улогом 2 маја 1992. године:

    „Hasan Efendić u svojoj knjizi „Ko je branio Bosnu“ u izdanju „Udruženja građana plemićkog porekla“. Na 267. stranici je zapisao da je komanda 2. VO je bila stavljena pod potpuno okruženje. A na sledećoj stranici piše: „Ponuđeno je od te komande da joj se omogući nesmetano izvlačenje iz grada u Lukavicu, to je dogovoreno. Ejup Ganić i ja smo se dogovorili da iz sale za sastanke rukovodimo akcijom, da ja budem odgovoran za vojni deo akcije, a on da održava vezu da Unproforom i međunarodnom zajednicom. U Dobrovoljačkoj ulici postavljene su naše jedinice. Pukovnik Jovo Divjak i nekoliko drugih starešina otišli su na Skenderiju da se nađu pri ruci i pruže potrebnu pomoć. Sa njima je održavana radio-veza.“
    Na strani 269. Efendić svedoči:
    „Mi smo doneli odluku da se kolona mora zaustaviti, ali u momentu kada vozilo sa Izetbegovićem bude van opasnosti na Skenderiji, kada može da skrene u pravcu Predsedništva. Vojnicima iz kolone je naređeno da izađu iz vozila, što su oni poslušno i uradili. U toku ove akcije poginulo je pet oficira JNA (tri pukovnika i po jedan kapetan i vodnik), četiri-pet oficira je ranjeno. Na našoj strani nije bilo poginulih.“

    Какви су то сукоби и борбе, ако на муслиманској страни нема ни рањених ни погинулих? Наравно, постоји и аудио запис наредбе Заима Бацковића, оца оног слинавог феминизованог пјевача којим се српска дјеца одушевљавају.

    Велика је лаж да је ЈНА имала за циљ напад на Предсједништво БиХ, јер се у напад не иде са два оклопна возила.

    Ово је тек једна у низу сарајевских лажи.

Оставите одговор