РС: Наплата јавних прихода већа за 28,1 милион марака

Пореска управа Републике Српске је за три мјесеца ове године прикупила 543,9 милиона КМ јавних прихода или за 28,1 милион КМ више него за исти период прошле године. Наплаћени износ по основу директних пореза за прва три мјесеца је 114 милиона КМ или за један одсто више него у истом прошлогодишњем периоду, саопштено је из […]

четвртак, април 2, 2015 / 20:48

Пореска управа Републике Српске је за три мјесеца ове године прикупила 543,9 милиона КМ јавних прихода или за 28,1 милион КМ више него за исти период прошле године.

Наплаћени износ по основу директних пореза за прва три мјесеца је 114 милиона КМ или за један одсто више него у истом прошлогодишњем периоду, саопштено је из Пореске управе.

По основу пореза на доходак у посматраном периоду наплата је износила 53,2 милиона КМ или за пет одсто мање с обзиром на мању опорезиву основицу у јануару ове у односу на јануар прошле године, пошто је Закон о порезу на доходак ступио на снагу 1. фебруара прошле године.

За три мјесеца ове године наплаћено је 54,3 милиона КМ пореза на добит или за четири одсто више него у истом периоду прошле године.

По основу пореза на непокретност у овом периоду наплаћен је 3,1 милион КМ, што је повећање за 23 одсто.

Доприноси су за три мјесеца ове године наплаћени у износу од 319,1 милион КМ, што је у односу на наплату из истог периода прошле године више за 13,3 милиона КМ или за четири одсто.

За Фонд ПИО је наплаћено 169,2 милиона КМ, наплата за Фонд здравственог осигурања износила је 109,97 милиона КМ.

По основу осталих јавних прихода наплаћено је 81,1 милиона КМ.

Према подацима Пореске управе за прва три мјесеца ове године на подручју Републике Српске регистровано је укупно 419 пореских обвезника – правних лица и 736 пореских обвезника предузетника, док је истовремено одјављено 65 пореских обвезника – правних лица и 359 пореских обвезника предузетника.



0 КОМЕНТАРА

  1. Ma sve u svemu kod nas teče med i mlijeko.
    Eto, ni meni nije jasno zašto u svoj toj divoti i razvoju, hiljade mladih ljudi iz naše zemlje želi da se dokopa zemalja članica EU koje se bez ikakve stategije nerazumno zadužuju.

    Možda su razlozi sljedeći:
    – preko 150.000 nezaposlenih;
    – oni koji rade: dio ne prima platu, dio prima platu sa kašnjenjem, a velika većina izložena najtežim oblicima mobinga;
    – prosječna plata cca 860 KM, a potrošačka korpa 1800 KM;
    – maksimalno zaduživanje stanovništva u svrhu preživljavanja, stanovništvo u fazi prezaduženosti više ne mogu da dođu do novih kredita itd. itd.

  2. Uzimati kojekakve stope zdravo za gotovo, u našim uslovima je u najmanju ruku neozbiljno. Očekujem od tebe odgovor na pitanje šta je dovelo do porasta prihoda. Da nije možda uvoz jabuka (i drugih stvari) iz EU i švercovanje preko Srbije za Rusiju ili je taj rast posljedica otvaranja neke nove fabrike? Dopuštam i treću mogućnost.

    Odgovore na ova pitanja redovno zaobilaziš i zabacuješ diskusiju na nebitne stvari.

  3. Šta da kažem!? Svi smo sretni što je Rafinerija nakon nekoliko godina neplaćanja, konačno u januaru uplatila određen iznos na ime svojih neizmirenih poreskih obaveza i tako doprinjela porastu prihoda po osnovu poreza u odnosu na prošlu godinu, a taj rast poreskih prihoda je eto, i dokaz našeg privrednog razvoja.

    Očekujem još samo da nam se objasni da je sasvim normalna stvar da neke firme ne plaćaju redovno poreske obaveze i da je to posebno izražena praksa u svijetu.

  4. Малина,

    нико не тврди да је стање добро, али тврдим да стање није драматично како вћ 9 година тврди опозиција.

    Раст је раст. Битно је да није пад. Треба се трудити да буде већи.

    И то је то.

    Конструктивна критика је пожељна, чак шта више придружио бих јој се, али прављачима драме и катастрофалних сценарија се не могу придружити и увијек ћу дићи глас против њих.

    Због тога се и стиче утисак да ја браним Додика.
    Глухо било.

  5. Simo,

    Vidim nešto te žestoko unemirilo čim si se ovoliko raspisao na raznoraznim temama.
    Drago mi je da si pripomogao svom drugu EX-u da se izvuce iz corskokaka u koji je sam svojim nebulozama upao. Vjerujem isto tako da stanje za tebe neće biti dramatično dokle god je Mile na vlasti. Međutim, za veliku većinu naroda stanje je itekako dramatično. Jedan od dokaza je i „pranje“ vlade nakon najavljenog poskupljenja struje.

  6. Ako se to „čudo“ iz Petrova naziva Napco Beds Factory d.o.o. Petrovo, vjeruj mi uopšte nije vrijedno komentara. Takvih „čuda“ i „čudesa“ nagledali smo se mi u posljednjih dvadeset godina ihaj,haj puta….Odavno se ne ložim na takve stvari…

    P.S. Generalno, firma koja nema svoju internet prezentaciju, a o direktoru iste ne možeš naći nikakvu informaciju nije vrijedna bilo kakve pažnje.

  7. @ češnjak, 03.04.2015. 12:10:08

    Pisao sam o rastu ind. proizvodnje od 7% u februaru. Neko je onda rekao jebeš to daj info za 2014. Onda su došle informacije o 4. kvartalu 2014. i rastu BDPa. Neko je onda rekao jebeš to daj info o porezima i odnosu FBiH i Srpske. Evo stigle su informacije i o porezima.

    Ti bi sada da se vratiš na ind. proizvodnju? Rast od 7% u februaru. Treba li da crtam?

  8. Можете ли објаснити нама лаицима, ако је наплата већа за 28,1 милион КМ у односу на прошлу годину, а Рафинерија уплатила 30 милиона, шта то значи? Ако се не варам, Рафинерија прошлих година није плаћала ништа. Значи ли то, ако изузмемо Рафинерију, да су приходу у паду? Догорјело до ноката, па су замолили власнике Рафинерије да бар једне године уплате законске обавезе? Екс Долић има маестрална тумачења, а статистика му је омиљена. Пада киша мало јаче и ето ти индустријског раста од 10%!

  9. @ Malina, 03.04.2015. 12:21:10

    Ta priča je već sada uspješna priča i to uspješna za dugi niz godina. Holandjani su u Petrovo donijeli znanje. Donijeli su promjenu koju niti jedan političar ne može napraviti. Desetak šlepera iz Petrova svakog dana ide ka EU a znanje za taj posao je ozrensko.

    Primjer iz KV je još izraženiji. Grad je preporođen. Promjenu nisu donijeli političari koji se i tamo samo tako glođe, promjenu su donijeli rad i znanje. Mnogo rada i mnogo znanja. Kotorvarošanima je i dalje teško povjerovati da baš oni rade kopačke koje nose najveće fudbalske zvijezde današnjice. Prije 5 godina bilo je nazamislivo da Kotor Varoš ima ponajbolju piceriju u BiH.

    Ovaj fenomen zaslužuje poseban tekst.

  10. Exeru moj mili, paSrpska je sama cudo 21. vijeka. Izolovano ostrvo robovlasnickog doba u kojem vlad ekonomski terorizam, diskriminacija, diktat, bijeda, izbjeglistvo zbog spasavanja zivota od bijedei neimastine.

    Rudonja je cudo , monstrum koji je ubio ekonomski zemlju, s tim i demografski ubija neimastinom ljude.

    Imati ga onakvog, nesreca je, budaletinu , zmaj od Sipova je za njega pojam.

    Znam da i ti tako mislis, siguran sam, nema ga koji se ne sastidi kad budaletina baljezga primitivluke.

    A, to sto nas, ne tiho, nego korakom ubija, u tome se svi slazemo, zar ne, to je zlocin,

    Moj komsija tri sina, dva zavrsila fakultete, treci studira, nemaju posla, davno se trbali ozeniti, znaci ubio cijelu porodicu, i njihova pokolenja, , nerodjena.

    Budaletinu niko ne zove, niko ga ne prima, d je tudji, sprdao bih se njim, posto je moj, boli me .

    Zmaj ajneseri je nasa ziva rana.

  11. „Ti bi sada da se vratiš na ind. proizvodnju? Rast od 7% u februaru. Treba li da crtam?“

    Ex, samo pitam, evo ja sam laik, a ti se stalno baviš tim statistim+kama pa de mi molim te rastabiri.

    Koliki je prihod u naplati tih javnih prihoda donijelo februarsko povećanje industrijske proizvodnje, a koliko je na to uticala uplata dugovanja od strane Rafinerije.

    I u redu, molim te da mi to konkretno nacrtaš, ako ti nije teško.

    Hvala.

  12. @ češnjak, 03.04.2015. 12:53:15

    Takva analiza podrazumijeva:

    1. Strukturu prihoda iz prva tri mjeseca 2014.
    2. Strukturu prihoda iz istog perioda 2015.

    Takvih informacija nemamo. Samo po sebi povećanje ind. proizvodnje ne mora donijeti nikakvo povećanje naplate poreza niti je povećana naplata poreza dobra stvar. Mislim da je to loše za nas. To samo znači da će političari više dijeliti budžetlijama a da će manje novca ostati ljudima koji stvaraju i prave promjenu.

    Nije Rafinerija sa svojih 30 miliona poseban izuzetak. Svakog mjeseca se na račune PURS slije po neki milion po osnovu starih dugovanja. 2014. je posebno teška godina za bilo kakvo poređenje zbog poplava.

  13. Eкс Долићу, колико сам упућен, за инвестиције у КВ најзаслужнији је гдин Недељко Гламочак, посланик СДСа у НСРС. Дакле, није да нема везе с политиком. Једино ако не мислимо на исте инвестиције?

    Да није Рафинерија коначно платила дјелић дуга, приходи од пореза били би у минусу, зар не?!

  14. I tako čovjek koji je na početku tvrdio da se ne bavi paušalnim ocjenama dođe na kraju balade do zaključka kako nema podataka o strukturi prihoda za prva tri mjeseca 2014 i 2015. godine, te da povećana naplata poreza ne mora biti dobra stvar. „Mislim da je to loše za nas.

    Čovjek na kraju sam negira ono o čemu je pričao danima.

  15. @ Direktor, 03.04.2015. 13:42:38

    Imamo li alternativu Direktore?

    Naravno da imamo. Pozivam Tebe da otvoriš pogone u Petrovu, zaposliš Ozrence, daš im 40časovno radno vrijeme i 400 EUR platu. Siguran sam da će Holandjani brzo ostati bez radne snage i da će i oni morati podići plate svojim NK radnicima na 500 EUR.

    Doduše možemo i svi u pačelbu. Ostavimo stare roditelje da umru sami.

    @ Malina

    Bitno je uočiti kontekst priče. Po mogućnosti zapamtiti ga. Priča o rastu poreskih prihoda u Srpskoj se odnosi na analize i najave o propasti i uništenju. Pored rasta ind. proizvodnje, u 2015. bilježimo poraste u turizmu, rast poreskih prihoda… najave kataklizme mačku o rep.

  16. Kako je Zapad opljačkao Jugoslaviju

    Piše: Prof. dr Mlađen Kovačević

    Stroub Talbot tvrdi da je SRJ bombardovana zbog odbijanja da prihvati neoliberalizam

    Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobijala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbrajtove i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primenjivana u proizvodnji i drugim delatnostima, što se u izvesnoj meri povoljno odražavalo na ukupne privredne performanse.

    Zbog originalnog društvenog i privrednog sistema i vrlo dinamičnog rasta privrede, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim delovanjem u Ujedinjenim nacijama i drugim međunarodnim institucijama i forumima počeo da se suprotstavlja razvijenim zemljama, a pre svega SAD, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekim od njih (pre svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili finansijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki uticaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

    ZADUŽIVANJE ZA „OMEKŠAVANJE“

    Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svetskom kongresu sociologa tada vrlo uticajni savetnik američkog predsednika za nacionalnu bezbednost Zbignjev Bžežinski poručio „da treba ohrabriti zemlje Evropske zajednice da povećaju odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene spoljne zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo ekonomskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opštu stvar i politiku „omekšavanja“ Jugoslavije“. [2]

    Ima osnova da se veruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to doprinelo da je spoljni dug SFRJ povećan sa 5,356 (u 1974) na čak 20,265 milijardi dolara (u 1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

    Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobija vrlo ozbiljne razmere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih finansijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

    Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje Program stabilizacije, koji je koncipiran uz angažovanje tada mega zvezde Džefrija Saksa, koji je svojim angažovanjem pre toga suzbio inflaciju u Boliviji. Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju finansijsku podršku je angažovan tadašnji „čudotvorac“ Saks. Dva dana nakon objave tog Programa, na savetovanju ekonomista u Opatiji desetak učesnika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputila je niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

    EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

    Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa usledile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksavao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 odsto, u 1991. za novih 15 odsto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 odsto, stopa nezaposlenosti je dostigla rekordan nivo od 18 odsto, a devizne rezerve su smanjene sa 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je doprinelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vreme Ante Markovića [4]. Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne finansijske institucije, a naravno i Džefri Saks su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

    S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne finansijske institucije, pre svih Međunarodni monetarni fond i Svetska banka (koje su bile pod ogromnim uticajem te najmoćnije zemlje), preduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što pre sa političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspešan jugoslovenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam. Podsetimo se da je Mihail Gorbačov, prilikom dobijanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati društveno-ekonomski sistem sličan socijaldemokratskom sistemu skandinavskih zemalja, a sistem koji je bio primenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sistemu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne finansijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su želele, zbog sopstvenih ekonomskih pohlepnih interesa, da nametnu i zemljama Istočne Evrope, pa i SFRJ. O tome vrlo ubedljivo piše poznati istraživač – ekonomista iz oblasti geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika. On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije ispoljava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru finansijsku nadoknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. „savetnike“ iz Nacionalnog fonda za demokratiju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji „savetnika“, troši znatna finansijska sredstva, finansirajući po svim delovima Jugoslavije razne opozicione grupe, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mere MMF (detaljnije u: Dušanić, 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo Džordža Soroša. Vrlo je verovatno da je po tom osnovu i Džefri Saks postao savetnik Ante Markovića.

    ZAHTEV SAD ZA OTCEPLJENJE JUGOSLOVENSKIH REPUBLIKA

    Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtevao od premijera Markovića da što pre preduzme radikalne ekonomske mere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, šta sme, a šta ne sme da čini. U novembru 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja finansijska podrška bilo kojem delu Jugoslavije koji ne proglasi nezavisnost (u roku od narednih šest meseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje direktno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD su forsirale finansijsku podršku izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ.

    Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD su u Ujedinjenim nacijama isforsirale ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne ekonomske i socijalne posledice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savetovanju koje su u Bečićima organizovali Naučno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

    U jednom javnom istupanju tadašnji predsednik SAD Bil Klinton je „izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važna strateška oblast“, i to je tada izgledalo smešno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondstilu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, sem Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

    Strategiju SAD u rušenju društveno-ekonomskog sistema Srbije detaljno je izneo [7] Dejvid Kompert (Devid Competer), koji je bio član Saveta za nacionalnu bezbednost za vreme Buša starijeg i bivši član vlade SAD. Naime, on je u časopisu Foreign Affairs (avgust 1994), koji je najvažniji časopis za spoljnu politiku te zemlje, objavio članak sa naslovom Kako poraziti Srbiju, i u njemu je napisao:

    „Uporan ekonomski i medijski rat protiv Srbije, mora posle određenog vremena da obori beogradski režim: da omogući bolje rešenje. Industrijski slom i upropašćeni životni uslovi moraju stvoriti pritisak za promene… Izolacija i beda moraju proizvesti demokratsku revoluciju i dovesti na čelo vođe koje žele da za Srbe nađu mesto u društvu savremenih država. Mi moramo biti spremni da Srbiju držimo u karantinu sve dotle dok ne bude iskorenjen virus koja ona u sebi nosi“ (D. Competer 1994).

    U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem avgusta 1994. Alija Izetbegović doneo Franji Tuđmanu „poruku“ iz Vašingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu „preporuku“.

    U 1995. godini iz štampe se pojavila knjiga profesora Suzan Vudvord (Susanna Woodward)Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond. Mada je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

    I, na iznenađenje i žalost SAD i nekih drugih razvijenih zemalja, sve to nije dalo od njih očekivane rezultate. I zbog toga su, bez saglasnosti Ujedinjenih nacija, zemlje NATO donele odluku o vazdušnoj agresiji na SR Jugoslaviju, odnosno Srbiju.

    Nepuna 24 časa pre početka bombardovanja SR Jugoslavije predsednik SAD Bil Klinton je izjavio: „Ako hoćemo da imamo jake privredne veze, koje će uključivati i našu sposobnost plasiranja robe širom sveta, Evropa će biti ključ. I, ako hoćemo da neki sa nama dele teret vođstva i sve one probleme koji će nužno iskrsavati, Evropa mora da bude naš partner i to je smisao priče o Kosovu“.

    OTPOR JUGOSLAVIJE EKONOMSKIM REFORMAMA, A NE POLOŽAJ ALBANACA

    Za vreme bombardovanja Srbije, na 50-godišnjicu NATO, tadašnji predsednik SAD Klinton je predstavio novu strategiju te međunarodne institucije, istakavši da je nova uloga NATO da, i bez saglasnosti UN, vojno interveniše u kriznim područjima. [8]

    I Helmut Šmit je već tada izrazio sumnju „da će se tamo uspostaviti stabilan mir jednom formom vojne intervencije, već je cilj da se obezbedi dugoročni globalni interesi Amerike“. [9] Eto, i to je ta „izuzetnost“, u suštini bezobzirnost SAD. To je priznao visoki činovnik američke administracije koji je bio glavni pregovarač SAD sa tadašnjim rukovodstvom SRJ i Srbije Strob Talbot.

    Naime, on je u predgovoru jedne knjige napisao: „Dok su zemlje širom regiona težile da reformišu svoje privrede, ublaže etničke tenzije i uspostave građansko društvo, Beograd kao da je uživao u kontinuiranom kretanju u suprotnom pravcu. Nije nimalo čudno što su se NATO i Jugoslavija našli u sukobu. Najbolje objašnjenje za rat koji je NATO započeo jeste otpor Jugoslavije širim trendovima političkih i ekonomskih reformi a ne položaj kosovskih Albanaca“ (citirano prema N. Klajn 2009: 372). I najpoznatiji intelektualac današnjice Noam Čomski je u jednom velikom intervjuu u dnevnom listu Politika (6. i 7. maj 2006) tu njegovu tvrdnju posebno istakao.

    Kada sedamdesetosam dana celodnevnog bombardovanja, pri kome je ubijano oko 2.000 lica i pri tome je napravljena ogromna materijalna šteta od oko 40 milijardi dolara, nije donelo silazak sa političke scene predsednika Miloševića i njegove ekipe, a samim tim ni do zamene dotadašnjeg privrednog i društvenog sistema, Zapad je, po završetku bombardovanja, preduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da do toga što pre dođe. O tome je vrlo detaljno i vrlo ubedljivo pisao bivši urednik Sky News Tim Maršal u knjizi Igra senki: Petooktobarska smena vlasti u Srbiji (prevod Samizdat B 92, 2002). Navedimo samo nekoliko konstatacija iz te knjige:

    „U Forin ofisu u Ministarstvu odbrane i M6 bili smo svesni da naše službe vrbuju ‘talente’(podvukao M.K.). Vrbovanje se odvijalo na tri načina: davanje pomoći određenim medijima, davanje podrške određenim opozicionim političarima i traženjem insajdera koji žele da sarađuju. Kad su stranci tražili ljude, tražili su one koji su mogli biti ucenjeni, plaćeni ili one kojima je naprosto zdrav razum govorio da vreme ističe. Dogovoreno je da će humanitarni pristup i ideološki argumenti u vezi sa demokratijom i građanskim pravima biti ubedljiviji ako budu plaćeni, ukoliko to bude potrebno, vrećama punim para. Vreće novca su godinama unošene u zemlje. Hteli su još više da ih napune“ (Maršal, 2002, str.169). U njoj se ističe da su SAD, V.Britanija i Nemačka za te svrhe u Srbiju uložile preko 60 miliona dolara, pa se konstatuje i sledeće:

    „Kad toliko novca ulazi u zemlju, verovatno je da će jedan njegov deo nestati… ali zapadne zemlje nisu smele da dozvole da se zbog sitne korupcije stvari odlažu“ (str. 188). „Naprotiv, ulagali su još veće napore“ (str. 179). Dalje se kaže:

    „Pokazalo se da je, zahvaljujući višemesečnom planiranju, pola posla bilo završeno i pre napada na Skupštinu, a nasilje, paljevine, bager i dim bili su neizbežni deo pozorišta. Veliki deo još uvek je mislio da je to bila spontana pobuna i DOS je hteo da taj utisak ostane – želeli su da se o tome govori kao o narodnoj revoluciji“ (str.212).

    I, na kraju, dodajmo da Maršal ističe da su oni organizovali brojne instruktivne seminare u Budimpešti, Sofiji, Sarajevu, Podgorici za aktiviste i neke stručne ljude iz Srbije (str. 170). Nije teško pretpostaviti da su za organizatore bili podobni pojedinci na koje se moglo računati. Kao što smo napomenuli, na te seminare, za tadašnje uslove – uz vrlo, visoke dnevnice, po vrlo problematičnijim kriterijumima, odlazili su brojni ekonomisti, a mnogi od njih su kasnije našli na važnim funkcijama, kako u SR Jugoslaviji tako i u Srbiji.

    Dodajmo da su preko diplomatske pošte dolazili džakovi novca koji su bukvalno iz ruke u ruku predavani „pouzdanim“ licima, a među njima su bili i neki članovi tada nevladine organizacije G-17, a oni su ih nosili u gradove koji su otkazali poslušnost Miloševićevom sistemu kako bi mogli da plate električnu energiju i grejanje.

    Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 miliona dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soroš, ukupna suma uložena za „demokratsko“ rušenje privrednog i društvenog sistema SR Jugoslavije je vrlo verovatno prešlo 100 miliona. Uz to, Zapad je uložio ogromna sredstva prilikom 78 dana bombardovanja Srbije, a time je naneo vidljive štete od oko 40 milijardi dolara, a štete po zdravlje ljudi i ekološko urušavanje su ogromnih razmera, ali za sve to niko nije odgovarao pred nekim od međunarodnih sudova.

    Kada SAD, druge razvijene zemlje i međunarodne organizacije imaju interes da promene privredni i društveni sistem neke zemlje i da dotadašnju političku garnituru zamene za njih podobnijom, one obećavaju veliku finansijsku pomoć koja će navodno slediti kada se uvede sistem koji je za njih poželjan. Međutim, po pravilu, nakon društvenog prevrata, potpomognutog iz razvijenih zemalja i međunarodnih organizacija, pomoć koja dolazi je znatno manja od obećane. Kao ilustraciju navedimo da je tadašnji predsednik vlade Zoran Đinđić u razgovoru sa novinarom nemačkog lista Špigl izrazio svoje razočarenje zbog male pomoći podsetivši „da je Evropska unija, kada je on bio u opoziciji, obećala tri milijarde maraka u kešu za zbacivanje Miloševića“ (Politika, 15. 07. 2001), a efektivni priliv je bio neuporedivo manji i bio je simboličan u odnosu na štete koje je donela vazdušna agresija NATO.

    NAMETANJE KONCEPTA PRIVREDNIH REFORMI

    Zapad, a pre svega SAD, znatno je uticao da se na važnim funkcijama u SRJ i Srbiji početkom ovog veka nađu za njih podobni „eksperti“, samozvani „vizionari“ ekonomskih reformi, posebno tzv. „segedinske kursadžije“, i da se u nizu državnih ustanova nađu strani „savetnici“, što je sve skupa rezultiralo nametanjem koncepta privrednih reformi koji je imao ozbiljnu konstrukcionu ili, kako Nobelovac DŽ. Stiglic kaže, „sistemsku“ grešku i koji je doveo do tzv. „holandske bolesti“ privrede, što se svelo na koncept spržene zemlje. To u većoj ili manjoj meri, sem Slovenije, važi za ne samo za Srbiju već i za ostale četiri zemlje nastale na području bivše SFRJ, a posebno za Bosnu i Hercegovinu.

    Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, sa pravom se postavlja pitanje da li su, sem u Sloveniji (u periodu 1991-2004), političari i funkcioneri u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mera tranzicije i ekonomske politike ili su bili „izvršioci radova“ u realizaciji dobijenih zapovesti iz inostranstva, pre svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih finansijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sledeće:

    ► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, uradili argentinski ekonomisti na čelu sa čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt vek, nepobitno je utvrđeno da bukvalno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dve američke banke (koje su imale svoje filijale u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, pre svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

    ► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznetu u knjizi Protivvrednosti globalizacije, da su međunarodne finansijske institucije, a pre svega Svetska banka, „ohrabrivale“ Argentinu da održava fiksni valutni kurs, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog kursa u svim novonastalim državama, sem Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne ekonomske i socijalne posledice – nametnuta od strane MMF i Svetske banke;

    ► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani „eksperti“ [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savetnici iz međunarodnih finansijskih institucija (pre svega iz MMF), vrlo je verovatno da je tako bilo i u drugim (sem Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo verovatno, nametali rešenja u skladu sa Vašingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

    ► Ako je najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju privrednih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminisan, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije takođe bili potpuno skrajnuti, dok su međunarodne finansijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz „naftalina“ izvlaćile uglavnom anonimce ili tzv. „segedinske kursadžije“, koji su postali „izvršioci dobijenih sugestija“, često su te „strategije“ i mere ekonomske politike proglašavali svojim „vizijama“ i delima, kojima se još uvek se zvanično – ponose;

    ► Da je postojao diktat međunarodnih finansijskih institucija, Svetske trgovinske organizacije i najmoćnijih zemalja Zapada pri koncipiranju modela tranzicije i mera makroekonomije zemljama nastalim na području bivše SFRJ, sem Slovenije, indirektno govori ranije navedeni tekst Strouba Talbota, koji tvrdi da je SR Jugoslavija bombardovana zbog odbijanja njenog rukovodstva da prihvati – neoliberalizam;

    ► Ako je Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svetske banke i Svetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije spoljne trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih direktnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje budžetskog bilansa (Horvat, 2002), možemo biti ubeđeni da se to, sem Slovenije, desilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

    ► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani eksperti, predstavnici međunarodnih finansijskih institucija sugerisali da fiksiraju vrednost slovenačkog tolara (a oni su to odbili), vrlo je verovatno da su iste „sugestije“ uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobijanja kredita, ili iz ubeđenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precenjene vrednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne ekonomske i socijalne posledice;

    ► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi „strani konsultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očigledno se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu“ (Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani „eksperti“, kao i „eksperti“ poreklom iz SRJ koji su decenijama bili na radu u inostranstvu, pre svega u MMF i Svetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je verovatno da je tako bilo i u Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz sopstvenog ubeđenja forsirali mere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je verovatnije da su oni, pre svega, ispunjavali „sugestije“ i „preporuke“ međunarodnih finansijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

    ► Sigurno je da je u pravu predsednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović kada kaže: „Nema nijedne ekonomske reforme u kojoj smo učestvovali, a da nisu stranci bili deo tih reformi“ (Politika, 24. 08. 2014, str. 5);

    ► Iole obaveštenom stanovniku BiH je jasno da je ta zemlja već 20 godina neka vrsta protektorata Zapada. Uz to, i Turska je sve prisutnija ne samo u sferi ideologije i religije već i privrede i finansija i naravno da se i u tom slučaju ispoljava ekonomski i finansijski egoizam. Tako je Dnevni avaz krajem jula ove godine pisao kako je turski avioprevoznik Turkiš erlajns planski upropastio bosansko-hercegovačku firmu BH erlans, kao i da je Erdoganov lični prijatelj Mehmet Džengiz, pod vrlo sumnjivim okolnostima dobio posao izgradnje nekoliko deonica autoputa na koridoru 5C kroz BiH vredan stotine miliona evra, što je bilo praćeno izvlačenjem novca iz BiH;

    ► I, na kraju, ako se zna da je Bugarska morala da do daljeg obustavi izgradnju za nju vrlo važnog Južnog toka i ako se zna da EU vrši veliki pritisak da to učine i četiri države nastale na području SFRJ, za koje je on vrlo značajan, nije teško zaključiti da su najmoćnije zemlje, EU i međunarodne finansijske institucije, sem Slovenije (do 2005), svim ostalim novim državama na području SFRJ nametale rešenja privrednog sistema i najvažnijih mera ekonomske politike.

    Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, pre svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precenjene vrednosti nacionalnih valuta, nagle i preterane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i preterane liberalizacije tzv. stranih direktnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovde neću ponovo pisati. Poznato je da je takođe vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjiziKakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

    SILOM UVOĐEN NEOLIBERALIZAM

    Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija i Srbija nisu jedine i prve zemlje gde se pod ogromnim uticajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza sa ciljem da se nametne neoliberalizam.

    Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Fridman i tzv. Čikaški momci već početkom 70-tih godina prošlog veka prihvatili njegovu „teoriju krize“, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno sa vojnim licima, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sistem, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

    Vojnim pučem u Čileu, uz ubistvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu sa tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Miltonom Fridmanom, uveden je neoliberalizam uz primenu tzv. „šok-terapije“.

    Prilikom posete Čileu i generalu Pinočeu, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i „čileanskim čikaškim momcima“ – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na privredu, finansije i spoljnu trgovinu – više puta ponovio da je „nužno odmah primeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rešenje“ (navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press).

    I nakon primenjene „šok terapije“ i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP praktično nije bilo, veći deo resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dela stanovništva dostigli su enormne razmere. I Čile je doživeo pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo da praktikuje neku varijantu socijaldemokratije. I američke priče o nekakvom „čileanskom privrednom čudu“ u periodu 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

    U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubistvo oko 30.000 ljudi, takođe uz maksimalnu „pomoć“ američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, doneo katastrofalne ekonomske i socijalne posledice. Argentina je, na primer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capitadohodak (u stalnim cenama) je u 1989. godini je bio za 18 odsto niži nego 1973. godine (A. Maddison1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vreme stvarno ostvarivale svoja prava privredna čuda forsirale su ekonomske reforme i mere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti sa religijom neoliberalizma. Kao ilustraciju navedimo da je realni nivo BDP R. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine (A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 odsto veći per capita dohodak od R. Koreje i za oko 44 odsto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capitadohodak koji je iznosio samo 62 odsto dohotka R. Koreje, odnosno samo 56 odsto per capita dohotka Tajvana (A. Maddison, Ibidem). I zaista je bio čist cinizam da je sve do kraja prošlog veka na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom „argentinskom privrednom čudu“.

    Od kraja 70-tih godina prošlog veka u MMF i Svetskoj banci, pod ogromnim uticajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za „pomoć“ obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mere i obećavali su svetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primenjivali te „recepte“, odnosno „deset božijih zapovesti“datih u Vašingtonskom sporazumu.

    ISTORIJSKO OKUPLJANJE NEOLIBERALISTIČKOG PLEMENA

    Kada je postalo jasno da je socijalistički sistem zemalja Istočne Evrope doživeo kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovo se aktuelizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama sa tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

    Kao ilustraciju navodimo da je početkom januara 1993. godine u Vašingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomista Džon Vilijamson (John Williamson), koji je četiri godine pre toga bitno uticao na formulaciji i koji je bio kum pojma „Vašingtonski sporazum“. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao „istorijsko okupljanje neoliberalističkog plemena“ (N. Klajn: s. 286). Sem poznatog ekonomiste Danija Rodrika, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali učesnici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Vilijamson je želeo da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao „hipotezu krize“.

    Za razliku od Džefrija Saksa, koji je u to vreme bio savetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, pre svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za finansijsku pomoć Zapada toj zemlji, Vilijamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju da prime „šok terapiju“ tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumeju potrebu i korist preduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi. S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Saks, iako je tada bio megazvezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. niko nije podržao njegov predlog da se Rusija finansijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomista Džon Toje (John Toye) sa Univerziteta Saseks ogradio od te Vilijamsonove „mudrosti“.

    Evropska unija i SAD, iako su na rečima bili za očuvanje SFRJ, nisu ništa preduzimali da se destimulišu Slovenija i Hrvatska u ispoljenoj težnji ka osamostaljivanju. Nemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donela odluku da prizna nezavisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dve zemlje u oba svetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

    NEOLIBERALIZAM NAJVEĆA MUDROST

    Tada se u SAD i međunarodnim finansijskim institucijama verovalo da će neoliberalizam, koji je u to vreme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmere. Navedimo nekoliko dokaza.

    Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne finansijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su preduzimale skup konkretnih mera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalu ideologiju.

    Navedimo da je glavni ekonomista u sektoru posvećenom privrednom razvoju u Svetskoj banci Majkl Bruno (Michael Bruno) u uvodnom izlaganju na Međunarodnom ekonomskom udruženju (International Economic Association) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istakao da je prisutan rastući konsenzus „da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i naterati ih da uvedu reforme koje će podstaći produktivnost“. I, što je apsurdnoi tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao „vrhunski primer očigledno korisne duboke krize“ (navedeno prema N. Klajn, s.292). I, kao „najilustrativniji primer“ te konstatacije, naveo je, verovali ili ne – Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njen predsednik Karlos Menem i ministar finansija Domingo Kavalo „odlično koriste atmosferu vanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju“. I našao je za shodno da kaže: „Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama sa pozitivnim ishodima“ (isto). U skladu sa tim, on je naglasio da „međunarodne agencije moraju da čine i više osim da naprosto iskorišćavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Vašingtonski konsenzus – potrebno je da unapred uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala… Ideja da se situacija mora pogoršati pre no što se poboljša javlja se sasvim prirodno… Štaviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postepeno ugušiti“ (citirano prema N. Klajn, str. 293).

    U skladu sa tim, međunarodne finansijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Mišel Kemdesi) svojim merama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je naročito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. „Čikaških momaka“, a to se desilo tokom 80-tih godina prošlog veka, tj. u vreme Ronalda Regana i Margaret Tačer, kada se sve više ispoljilo verovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svet izmislio i kada je Fukujamino deloKraj istorije (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni deo) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama, a posebno u SAD.

    O tome kako je MMF uticao na pospešivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo ubedljivo je pisao bivši činovnik MMF Dejvidson Budhau (Davidson L. Budhoo). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnova „dokazivali“ da je ekonomsko, finansijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih primoravali da uvedu „šok terapiju“, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili „banana države“.

    O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog veka), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih finansijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglic u deluProtivrečnosti globalizacije i Naomi Klajn u knjizi Doktrina šoka, pa o tome ovde neću pisati.

    POHVALE „ARGENTINSKOM PRIVREDNOM ČUDU“

    Ono što bi trebalo istaći jeste činjenica da razvijene zemlje, pre svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne kompanije i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama. Podsećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno uradili argentinski ekonomisti na čelu sa Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista sveta u drugoj polovini prošlog veka. Četvrt veka nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dve američke banke koje su imale filijale u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o „argentinskom privrednom čudu“ nemaju nikakvu realnu osnovu.

    Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun privrednih performansi Argentine posebno se istekao tadašnji predsednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba da uđe u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primer kako se privreda jedne zemlje uspešno razvija kada primenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu sa ideologijama neoliberalizma i u skladu sa geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali pre svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživela privredni, finansijski i devizni kolaps.

  17. @ Direktor

    Koliko vidim ništa od tvojih pogona i novih radnih mjesta. Ništa od redovne plate radnicima od 800 ili 1000 maraka. Nemaš pojma šta da ponudiš tržištu. Nemaš pojma ko bi to kupio i platio. Nemaš pojma kako se to pravi. Ne znaš sa kojim ljudima. Ne znaš sa kakvim strojevima i materijalima. Ne znaš koliko to traje ni kako se održava. Ne znaš cijene, tokove distribucije ni konkurenciju.

    Ali eto znaš da ništa nisi kriv, da ništa od toga nije tvoja odgovornost već eto krivi su Tačer, Regan, Rokfelerovi… Krivi su ti Holandjani koji sve gore nabrojano očigledno znaju i došli su u Petrovo da to svoje znanje podijele sa nama. Oni su krivi a ti ništa nisi kriv.

  18. Rešenje:
    1. Uvesti sankcije Zapadu, EU i Americi.
    2. Sprečiti da bilo kakva njhova roba uđe na naše tržište.
    3. Sprečiti da se naši priodni resursi i sirovine otimaju narodu i za bescenje prodaju za bezvredni novac Federlnih rezervi prodaju Zapadu!
    Kada sve države Balana uzvedu sankcije Zapadu i Americi, onda će da se okrenu sopstvnom razvoju, tržištu Evroazije, Mi nemamo šta tražiti na tržištu gde su skoncentirsani svi naši neprijetelji, gde je NATO pakt.

  19. ali problem je što su tvoji mentori te rudnike dali stranom okupatoru.
    Te verovatno slaviš kao veliki privredni uspeh otimanje rudnika Stanari, Ugljevik, Gacko, Omarska, i reke Drine.
    Da su je stranom okupatoru, investitori bilo sprečeno davanje ovih prirdonih resursa, mi bi smo imali na bazi čega graditi i razvijati našu privredu.
    Šta je biti kad Drina bude zaposednuta od stranog okupatora. Jel misliš da će oni nekada napsustiti svoje izgrađene hidroelktrane.
    Potšo će vode večito teći, ni ti ni ja nećemo doživeti da strani okupator bude ikad isteran, niti bilo ko iz sadašnje vlasti.
    Stop otimanju prirodnih resursa!
    Zato se ne smemo igrati sa otimanjem prirodnih rezursa.
    Jer ono što je okupator sa ovih prostora opčljaškao za 600 godina je ništa šta će oni sa našir rudnika i reka iznositi svake godina na Zapada.
    Zato sankcije Zapadu. Gvozdena zavesa, za njihovu robu, za bezvredni novac iz Federalnih rezervi u vidu pljčkaških investicija!

  20. čim je biger ns dežuri, nema vremena da se presvlači u pleterevu odoru, na titaniku prodrla voda, krpe rupe.

    Nego bigeru kako prodje kasting u Parovima?
    Dva zmaja naša, obojica istog kova, obojica ofarbani, nalik kao jaje jajetu.

    Je li istina, bigerU moj da je zmaj od Šipova dvojnik ajnesei zmaja, da niko ne može da ih raspozna i d da ni najbliži ne mogu da odrede koje je koji.

    Dobra ideja, sve slavne vodje su imale dvojnike, pa zašto i naš car da ga nema.
    Što je sigurno, sigurno.

Оставите одговор на змај огњени вук Одустани од одговора