Радник највећи трошак на Жељезницама РС

Ове године "Жељезнице Републике Српске" започињу реализацију пројекта модернизације пруге Добој – Бањалука у дужини од 100 километара. За ово ће бити утрошено око 20 милиона евра и то су кредитна средства Европске инвестицоне банке и Европске банке за обнову и развој, која су већ раније обезбјеђена, каже у интервјуу за „Новости“ Драган Савановић, генерални […]

понедељак, март 24, 2014 / 10:30

Ове године "Жељезнице Републике Српске" започињу реализацију пројекта модернизације пруге Добој – Бањалука у дужини од 100 километара.

За ово ће бити утрошено око 20 милиона евра и то су кредитна средства Европске инвестицоне банке и Европске банке за обнову и развој, која су већ раније обезбјеђена, каже у интервјуу за „Новости“ Драган Савановић, генерални директор ЖРС.

– У току је избор извођача и треба очекивати да у септембру почну радови и да наредне године пустимо ту дионицу у саобраћај, истиче Савановић.

* Који су још пројекти приоритетни за ову годину?

– То је сигурно пројекат побољшања возних капацитета теретних вагона. Још два милиона евра средстава треба да добијемо од Владе Србије за овај посао. Прошле године смо добили око осам милиона евра за ревитализацију и ремонт 195 теретних вагона. Поред тога је обављено и 50 реконструкција и направљено још 37 нових вагона.

* Да ли сте у финансијском смислу задовољни прошлом годином?

– Прошлу годину смо завршили са пословним губитком. Ипак, од тога смо губитак из пословања смањили за два милиона марака. Међутим, имамо велика финансијска оптерећења која нам руше пословање. Само затезне камате за раније узимане кредите за финансирање ремонта пруге и пружних постројења, годишње износе 7,2 милиона марака. Њих нам фактурише Влада РС која враћа кредите. Да немамо кредитне обавезе и затезне камате и да не рачунамо амортизацију, могли бисмо доћи на позитивну нулу.

* Колики је укупни губитак ЖРС?

– Укупни губитак ЖРС је негде око 228 милиона марака. Он је акумулиран од оснивања ЖРС и 1992. године. Нигдје у свијету жељезнице не послују као код нас. Жељезничку инфраструктуру свугде финансира власник, односно држава. Затим, путнички саобраћај субвенционише или локална заједница или регија, ако је ријеч о међународном саобраћају државе. Путничког саобраћаја без субвенција нема нигдје у Европи. Оно што ми добијамо од Владе РС је 25 милиона марака годишње, од тога 17 милиона иде на одржавање инфраструктуре, а седам на покриће губитка у путничком саобраћају.

* Како унапредити пословање „Жељезница РС“?

– Има ту више рјешења. Једно је електрификација цијеле пруге. Сад је то 80 одсто. Пошто ми трошимо своју струју, ту бисмо имали минималне трошкове. Даље, да се поправе финансијски биланси и изврши кадровска реконструкција. Онда, модернизација пруге и бољи возни парк. Када бисмо могли од транспортног тржишта да добијемо још око два милиона тона годишње робе, ми бисмо дефинитивно пословали позитивно. Сада превозимо око пет и по милиона тона робе годишње, а са 7,5 милиона тона и са око 3.000 радника били бисмо рентабилни. Нажалост, нама је радник највећи трошак. Годишње се за бруто плате издваја око 50 милиона марака, а приходујемо од 42 до 45 милиона марака.

* Колико запослених има ЖРС?

– Тренутно ради 3.388 радника. Када сам дошао, прије три године, било је 3.622. Има могућности да се смањује број запослених, али и да се примају стручни радници и они које захтјева процес рада. Ове године 100 људи одлази у пензију, а од када сам ја дошао на чело ЖРС, у администрацији није запослен ниједан радник.

* Колика је просјечна плата у ЖРС?

– Просјечна плата је око 630 марака и испод је републичког просјека. Исплаћује се редовно. Посљедњих мјесеци кубуримо са наплатом и плата зна да закасни и по неколико дана. Али очекујемо да буде редовна.
Тужбе

Око 1.700 радника је тужило ЖРС за топли оброк. Ту су и тужбе за регрес који није исплаћен, а вриједност тужби радника је око девет милиона марака. Те тужбе почеле су да се процесуирају и већ их је 50 пало на суду. Очекујемо да и остале падну.

Прозивке

ЖРС су често мета дневнополитичких прича и жртва незнања, односно недовољног познавања проблема. Очекујем да буде још више прозивки. Ми само можемо рећи да у РС постоје контролни органи и на њима је да раде свој посао.

Локомотиве ветерани

Наше електролокомотиве старе су у просјеку 39 година. Имамо 32 електролокомотиве, а у погону их је стално бар 16. Дизелки имамо осам и оне су старе око 45 година.



0 КОМЕНТАРА

  1. Ovdje je upotrebljen pogrešan izraz…za željeznice nisu problem radnici, već neradnici koji statiraju, a zaposleni su zarad glasova datih SNSD-u. Kad nešto razmišljam o željeznicama RS koje su prije dolaska SNSD-a na vlast poslovale na granici samodrživosti, a danas su u minusu više od 200 miliona, onom ko ih je doveo u takvo stanje, treba dodjeliti nagradu ne znam dal’ baš Nobelovu, ali sigurno neku treba

  2. Prof. dr. Aleksa Milojević, Ekonomski institut iz Biljeljine: ONAJ KO JE PRAVIO DRŽAVU BOSNU I HERCEGOVINU NIJE JE PRAVIO DA NAPREDUJE NEGO DA PROPADAPosted: 6. Februar 2014. in Intervjui
    0Jedan je problem što nam je privatizacija uništila privredu i što je ona bila pljačkaška. Reklo bi se da je to manji problem. Sva težina problema privatizacije je što smo na taj način ušli u pogrešan privredni sistem kojeg ukoliko želimo opstati, moramo što prije napustiti, izaći iz njega. Napustiti postojeći i izgraditi novi…..Oni koji vladaju ovim svijetom, mora se priznati, da to rade sa izuzetnom lakoćom i savršenstvom. Kada je u pitanju privatizacija stvar je bila veoma jednostavna. Umjesto da produžimo putem kojim smo krenuli prije rata – da ostvarimo privatizaciju podjele radnicima i manjim dijelom građanima i na toj osnovi da dođemo do masovne dioničke svojine građana i radnika, na kojoj svojinskoj osnovi razvijeni odnose sve svoje ekonomske pobjede, mi smo zaustavljeni…..Oni koji upravljaju ovim prostorom sve su ovo izveli sa izuzetnom lakoćom. Zaustavljene su i poništene već otpočete privatizacije podjele i nametnuta nam je privatizacija prodaje, sa svojim pogubnim rezultatom…..U Republici Srpskoj za junaka nove privatizacije pozvan je čovjek sa krajnje politčke periferije (dva poslanika) da zauzme njemu do tada nedostižno mjesto predsjednika Vlade. Naravno da zahvalnost nije izostala. Spremnost da se uništi privreda i vlastiti narod bila je potpuna. Od tada je on u vrtoglavom političkom usponu vjerovatno do konačne rasprodaje naših prirodnih bogatstava na čemu sada tako odano radi. A onda mi u kolonijalno ropstvo, a on ko zna gdje……U Federacij Bosne i Hercegovine predsjedniku Upravnog odbora Agencije za privatizaciju g-dinu Stiepi Andrijiću, profesoru Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, kada nije htio da pristane na promjenu koncepta Visoki predstavnik mu je kao „protivniku” Dejtona oduzeo sva građanska prava koja mu do danas nisu vraćena. Vlada kasnije nije pružala bilo kakav otpor promjeni koncepta. Kada je, po zahtjevu Visokog predstavnika prodato oko 60 najboljih preduzeća i kada je privreda propala građanima su, cinično, podijeljeni bezvrijedni privatizacioni papiri…..Strane investicije su štetne. One ne razvijaju nego uništavaju domaću privredu. O tome tako pouzdano govore naučna istraživanja kao i živa praksa zemalja koje su napustile strane i okrenule se vlastitim investicionim izvorima…..Bosna i Hercegovina je u dužničkom ropstvu samo što to nije objavljeno. I nikada neće biti objavljeno. Zbog toga što vlast i nema namjeru da se bori protiv dugova, da ih vraća. Vlast i jeste za to da se zadužuje, uvećava dugove…..Globalizam, gdje je i Evropska unija, je gori i od fašizma i od komunizma kaže američki nobelovac Štiglic. Drugi kažu da je ovo zapravo nastavak hladnog rata ekonomskim sredstvima (Erik Reinert, norveški ekonomista)…..

    Bila mi je ovo rijetka prilika da se malkice odmaknem od dominantnih političkih tema, odnosno da se za trenutak javno vratim svojoj struci. Za to sam uistinu imao kompetentnog sugovornika.

    Uvaženi profesore! Pljačkaška privatizacija izvršena u bh. privredi je nesumnjivo osnovni razlog sadašnjeg stanja u istoj. U kom smjeru izvršiti reprivatizaciju bh. privrednih subjekata i je li to jedino rješenje izlaska iz krize?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Jedan je problem što nam je privatizacija uništila privredu i što je ona bila pljačkaška. Reklo bi se da je to manji problem. Sva težina problema privatizacije je što smo na taj način ušli u pogrešan privredni sistem kojeg ukoliko želimo opstati, moramo što prije napustiti, izaći iz njega. Napustiti postojeći i izgraditi novi.

    A sva istorija govori da je promjena sistema najbolnije društveno pitanje i uglavnom ne prolazi bez ozbiljnih društvenih potresa. Na žalost, izgleda da je veoma mali broj ljudi svjestan da se radi, upravo o ovom problemu, kao i njegovoj veličini.

    Skoro da u horu ponavljamo da se radi o pljačkaškoj privatizaciji i toj vrsti kriminala. Svakako da je taj problem velik ali se time ne rješava osnovni problem pogrešnog sistema. Kada bi, kojim čudom, poništili postojeću privatizaciju, oduzeli privatizovana preduzeća od njihovih sadašnjih vlasnika problem ne bi bio riješen. Stigli bi do početka tamo gdje smo bili kada se otpočinjalo sa privatizacijom. Onda sa onako moćnom privredom, a sada sa njenim bijednim ostacima, skoro potpuno uništenoj.

    Oni koji vladaju ovim svijetom, mora se priznati, da to rade sa izuzetnom lakoćom i savršenstvom. Kada je u pitanju privatizacija stvar je bila veoma jednostavna. Umjesto da produžimo putem kojim smo krenuli prije rata – da ostvarimo privatizaciju podjele radnicima i manjim dijelom građanima i na toj osnovi da dođemo do masovne dioničke svojine građana i radnika, na kojoj svojinskoj osnovi razvijeni odnose sve svoje ekonomske pobjede, mi smo zaustavljeni.

    Upravljači svijetom nam to nisu dozvolili. Zaustavili su nas i skrenuli u drugom, pogrešnom pravcu. Uputili su nas u istorijsku ekonomsku prošlost da u njoj ekonomski trunemo i nestajemo. Od kada je izvršena privatizacija u Bosni i Hercegovini mi i ne radimo ništa drugo nego tumaramo po bespućima devetnaestog vijeka zaglavljujući se u živo ekonomsko blato mini i malih preduzeća nesposobnih za ostvarenje bilo kojeg značajnijeg ekonomskog rezultata. A sa otvorenih granica nadiru ekonomski mastodonti koji nas takve nemoćne melju u sitan ekonomski prah, vjerovatno do skorog potpunog uništenja.

    Da je svojina osnovna ekonomska činjenica, odnosno da je razvoj ekonomije zapravo razvoj svojine dovoljno pouzdano svjedoči naša, ali i ostale ovakve privatizacije. Dovoljno je da privredi nametnete njoj neodgovarajuću, istorijski prevaziđenu svojinu i ona se ruši do temelja. Prvo se ruše njeni najvitalniji dijelovi, krupna industrijska preduzeća kao najpouzdaniji oslonci u razvoju privrede. Saglasno ostvarenoj istorijski prevaziđenoj sitnosopstveničkoj svojini devetnaestog vijeka, dobili smo i njoj odgovarajuću privrednu strukturu – male ekonomske liliputance od kojih je teško očekivati bilo koji značajniji ekonomski rezultat.

    Oni koji upravljaju ovim prostorom sve su ovo izveli sa izuzetnom lakoćom. Zaustavljene su i poništene već otpočete privatizacije podjele i nametnuta nam je privatizacija prodaje, sa svojim pogubnim rezultatom.

    Samo je bilo potrebno ukazati na mogućnost zadovoljenja nesmirene i nezajažljive pohlepe i stvar je bila gotova. Dovoljno se u političkom vrhu širom Bosne i Hercegovine našlo pristalica za takav projekat privatizacije. Osnova je u procjeni o mogućnosti da se dođe do toliko toga nezarađenog i nezasluženog što je prilika koja se ne propušta. Pljuvačka je počela da se pojačano luči. Odatle toliki pristanak politike na takvu privatizaciju. U toj zaglušujućoj buci o dobrobiti koja nadolazi upozoravajući glasovi struke se nisu mogli čuti.

    Otpor nisu mogli da pruže ni već razrađeni koncepti privatizacije podjele sa kojima se već uveliko odmaklo (u Republici Srpskoj je privatizovan tercijarni sektor privrede, što je poništeno, a u Federaciji Bosne i Hercegovine je spriječena već pripremljena podjela privatizacionih bonova).

    U Republici Srpskoj za junaka nove privatizacije pozvan je čovjek sa krajnje politčke periferije (dva poslanika) da zauzme njemu do tada nedostižno mjesto predsjednika Vlade. Naravno da zahvalnost nije izostala. Spremnost da se uništi privreda i vlastiti narod bila je potpuna. Od tada je on u vrtoglavom političkom usponu vjerovatno do konačne rasprodaje naših prirodnih bogatstava na čemu sada tako odano radi. A onda mi u kolonijalno ropstvo, a on ko zna gdje.

    U Federacij Bosne i Hercegovine predsjedniku Upravnog odbora Agencije za privatizaciju g-dinu Stiepi Andrijiću, profesoru Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, kada nije htio da pristane na promjenu koncepta Visoki predstavnik mu je kao „protivniku” Dejtona oduzeo sva građanska prava koja mu do danas nisu vraćena. Vlada kasnije nije pružala bilo kakav otpor promjeni koncepta. Kada je, po zahtjevu Visokog predstavnika prodato oko 60 najboljih preduzeća i kada je privreda propala građanima su, cinično, podijeljeni bezvrijedni privatizacioni papiri.

    Izaći iz postojeće privatizacije biće veoma teško. Pokazuje se već poznata istina da se u grešku veoma lako ulazi, a iz nje veoma teško izlazi. Već su se formirale veoma moćne politčke snage sa svojim značajnim kapitalima koje će pružati snažan otpor bilo kakvoj promjeni. Posebno ponovnoj privatizaciji, reprivatizaciji. Poništenju postojeće i ostvarenju nove.

    Svaki sistem ima svoje socijalne nosioce pa je njihovo uklanjanje veoma bolno. Posebno kada je nezasluženo i nezarađeno toliko veliko. Pa ipak do promjene mora doći. Ili će do nje doći ili ćemo propasti, ali potpuno, do kraja, u šta nije moguće vjerovati.

    Nema slučaja da je ijedan narod propao, nestao slušajući i podržavajući svoju pogrešnu vladu. Uvijek su se sakupljale snage za promjenu. Vladu su se smjenjivale, a narodi preživljavali i napredovali. Sigurno je da takva energije postoji i u našim narodima i da će do promjene doći. Mora doći. Greška privatizacije se mora ispraviti.

    Privreda ne može da podnese teret istorijski prevaziđene sitnosopstveničke svojine. Nužno je putem ponovne privatizacije, reprivatizacije doći do masovne dioničke svojine građana i radnika, što je najviši nivo u razvoju privatne svojine, koja svojom racionalnosti obezbjeđuje tako uspješan ekonomski napredak razvijenih.

    Moguće je to, ostvariti na sledeći način.

    Kupcima preduzeća priznati njihov ukupan realan iznos kupovine sa svim do sada ostvarenim ulaganjima. Ostali neprivatizovani dio podijeliti sadašnjim i bivšim radnicima. Dio od toga prodati, uz popuste, građanima. Ako je preduzeće u postupku privatizacije vrijedilo deset miliona KM, a ono kupljeno i u njega do sada uloženo milion KM, onda je učešće u kapitalu sadašnjeg vlasnika svega 10 %. Ostalih devet miliona (90 %) pripada radnicima i građanima, koji iznos im je potrebno podijeliti.

    Uz problem svojine usko je vezano pitanje najkvalitetnijeg vlasnika preduzeća privrede. Onda kada je, saglasno sitnosopstveničkoj svojini, pojedinac proglašen za odlučujućeg nosioca razvoja preduzeća, odnosno privrede, država i ne radi ništa drugo nego pljačka narod i ta bogatstva prebacuje u ruke pojedinaca, uzaludno se nadajući da će oni razviti privredu i usrećiti narod. Obuzeti pohlepom, kao svojom prirodnom osobinom, oni tu pohlepu sada, potpomognuti sa strane vlasti, samo uvećavaju pohlepu. Znajući za potpunu neprirodnost postojeće privatizacije te u strahu da će to izgubiti već je širok proces finansijskog isušivanja „vlastitih” preduzeća i prebacivanje tog novca na sigurnije, uglavnom u inostranstvo. Ili se vrši preprodaja preduzeća i vrše ulaganja u sasvim druge namjene (nekretnine i slično). Sve ovo jasno govori u kojoj mjeri je pojedinac kao vlasnik preduzeća nekvalitetan, štetan vlasnik.

    Odgovor o kvalitetnom vlasniku preduzeća je poznat i pouzdan, što je veliko olakšanje za provođenje postupka reprivatizacije. To su, gledano u pravcu razvijenih, skupštine dioničara. Nakon ostvarene reprivatizacije i mi bi došli do najkvalitetnijeg vlasnika preduzeća i privrede. Buknuo bi razvoj, prije svega krupnih industrijskih preduzeća, što je osnova ukupnog uspješnog razvoja.

    Da li je Vama poznato postoji li danas ovakav model svojine, kakvog ima BiH, igdje u svijetu?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Sa izuzetkom Slovenije koja je u postupku privatizacije došla do masovne dioničke svojine građana i radnika sve ostale komunističke, evropske zemlje su sa beznačajnim međusobnim razlikama, ostvarile istu svojinu. Ostvarile su privatizaciju prodaje što je završilo u sitnosopstveničkoj svojini pojedinaca. To je uništilo njihove privrede kao što je slučaj i sa Bosnom i Hercegovinom.

    Neki misle da je to nastavak hladnog rata.

    Hoćete li navesti neke primjere akcionarske svojine sa velikim brojem akcionara, barem u nekim zemljama u Evropi?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Simens ima 690.000 akcionara sa 881 milion registrovanih akcija. Mercedes odnosno Daimler ima 1,1 milijardu akcija. Vrijednost dioničkog kapitala (2012) je 3,1 milijardi eura. Tržišna vrijednost akcija američkog holdinga Berkshire Hathaway je 19 milijardi dolara u kojoj vrijednosti učestvuje i 93 miliona akcija Coca-Cole.

    Posebno je vrijedno uočiti da su dionička društva krupna preduzeća, koja su nosioci razvoja određene privrede. U SR Njemačkoj je (1990) bilo 2,1 miliona preduzeća. Od toga preko 1,5 miliona preduzeća su u individualnom vlasništvu, 263.000 su društva sa ograničenom odgovornosti i svega oko 1.800 preduzeća spada u red dioničkih društava među kojima je i 100 najvećih. Vrijednost prometa akcija (2008) je bila oko 170 milijardi eura.

    Osnovni problem svake privrede je problem njene veličinske strukture. Dionička društva su krupna preduzeća koja su nosioci razvoja na koja se vežu grozdovi srednjih, uglavnom društava sa ograničenom odgovornosti i malih, uglavnom u individualnoj svojini.

    Kada bi u Bosni i Hercegovini bilo milion ili dva miliona dioničara, odnosno kada bi krupna preduzeća bila u suvlasništvu nekoliko desetina ili stotina hiljada dioničara sve bi izgledalo drugačije. Dioničarstvo bi bila armatura koja bi povezivala Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga je toliko važno provođenje reprivatizacije. Samo je masovna dionička svojina osnova za izrastanje krupnih, prije svega industrijskih preduzeća, što je polazna osnova uspješnog razvoja.

    Političarima, ne samo pri predizbornim kampanjama, te brojnim drugima javnim djelatnicima u BiH su puna usta retorike o “privlačenju stranih investitora…”, kao da se radi o nekoj zlatnoj koki koja jedva čeka da se stanje u sigurnosnom, ustavno-pravnom i političkom smislu u BiH sredi ili poboljša, pa da donesu pare i ulože u ovo ili ono. Jesu li strane investicije jedno od rješenja oživljavanja bh. privrede, posebno industrije?
    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Strane investicije su štetne. One ne razvijaju nego uništavaju domaću privredu. O tome tako pouzdano govore naučna istraživanja kao i živa praksa zemalja koje su napustile strane i okrenule se vlastitim investicionim izvorima. Onda kada su se zahvalile stranim investitorima južnoazijski tigrovi (Koreja, Singapur, Tajvan, Tajland, Malezija) su za dvadeset godina učetverostručili svoj društveni proizvod. Mi smo u bivšoj Jugoslaviji bili uspješniji. Na osnovi vlastitih investicija u prvih dvadeset godina (1950-1970) naš bruto društveni proizvod je porastao za više od četiri puta.

    Ispitujući uticaj stranih investicija na razvoj osam istočnoevropskih zemalja, profesor Mencinger, sa Pravnog fakulteta u Ljubljani je ustanovio da na svakih 1.000 KM učešća stranih investicija u bruto društvenom proizvodu, bruto društveni proizvod se smanji za 30 KM.

    Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Majkl Spenc, kao predsjednik komisije za rast i razvoj Međunarodne banke za obnovu i razvoj i Svjetske banke, postavio je sebi zadatak da pronađe zemlje koje su u dugom roku od 25 godina neprekidno ostvarivale prosječnu stopu rasta od 7 %, te da utvrdi izvore tog rasta. Iz Izvještaja je vidljivo da su to samo one zemlje koje su svoj razvoj zasnivale na domaćim investicijama.

    Slično istraživanje je obavio i profesor sa Univerziteta iz Čikaga Ragharam Radžan koji piše kako je njegovo dosta obimno istraživanje pokazalo, na primjeru velikog broja zemalja u razvoju, da ekonomije ovih zemalja bilježe visoke stope rasta samo onda kada svoje investicije finansiraju iz vlastite akumulacije. I obratno, što su investicije iz stranih izvora veće, rast je sporiji. Brz i održiv razvoj imale su samo one zemlje u razvoju koje nisu imale značajnije strane investicije.

    Kako izgraditi poslovni ambijent za domaća ulaganja?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Izgradnja poslovnog ambijenta za domaća ulaganja znači izgradnju uspješnog privrednog sistema. Stanje je takvo da se mora krenuti od početka. Onaj ko je pravio državu Bosnu i Hercegovinu, vidljivo je da nije imao dobre namjere. Sve je učinio da ona privredno propadne, da joj se onemogući razvoj.

    Prvo je pitanje svojine, o čemu je bilo riječi. Da bi se krenulo naprijed potrebno je promijeniti svojinu. Umjesto sadašnje individualne, sitnosopstveničke potrebno je putem reprivatizacije, doći do masovne dioničke svojine građana i radnika.

    Drugo teško pitanje je novac. Nama je oduzet novac. Mi nemamo svog novca. Mi novac moramo da kupujemo na tržištu. Privredu bez vlastitog novca je teško zamisliti. Kakav to onda može da bude poslovni ambijent. Centralna banka sa svojim monetarnim nadležnostima je prva osnova, stub nosač ukupne privrede i ukupnog privrednog sistema zemlje.

    Dvije su osnovne funkcije Centralne banke: da snabdijeva privredu jeftinim novcem i da ograničava, kontroliše potrošnju države. Novac je prvo javno dobro. Da bi se razvijao realni sektor novac mora da bude skoro besplatan. Ne može se zarađivati i na novcu i na robi. Ako se zarađuje na novcu realni sektor privrede ne može da opstane. Nužno propada. Ne mogu da je spase ni krajnje niske nadnice.

    U Evropskoj banci je kamatna stopa nula. Inostrane banke posuđuju taj novac i ovdje ga prodaju uz kamatu od 10 i 12 %. Kako može da se privreda razvija na kreditima, neizvjesnostima ovog finansiranja i ovolikim kamatama. Zakon o našoj Centralnoj banci je odredio, potpuno nepotrebno, devizno pokriće od čak 120 % (100 % novac u opticaju plus i do 20 % obavezne rezerve banaka). Uz to Zakon je odredio da se naš novac mora držati u inostranstvu gdje je kamatna stopa od oko 0,8 % na čemu naša Centralna banka, na oko 6 milijardi KM našeg novca „zaradi” godišnje oko 38 miliona KM. A onda mi taj naš novac „posudimo” uvezemo i za to platimo oko 1,2 milijardi KM godišnje kamate.

    Gore od toga je pitanje deviznog kursa. On je administrativni, čvrst, nepromjenjiv. Neprekidan tok ekonomskih pogoršanja (dugovi, deficiti) vode precijenjenosti domaće valute. Sve je u inostranstvu jeftinije nego kod nas, koja razlika je u porastu. Isplati se uvoziti, zaduživali, ali se ne isplati domaća proizvodnja i domaća akumulacija. Bujaju dugovi i deficiti, a domaća privreda propada. S obzirom da naša Centralna banka koja se tako zove iako je obična mjenjačnica nema monetarnih nadležnosti. Ona nema mogućnosti za promjene deviznog kursa. Nema mogućnosti da se postepenim devalvacijama poskupljuje, ograničava uvoz, a pojeftinjuje, podstiče izvoz, i na taj način upravlja inostranim dugom i platnim deficitom. Ovakav čvrst devizni kurs je priprema dubokog sloma naše privrede. Sve zemlje koje su preživile Valutni odbor trajno su ekonomski propale i nisu se mogle ekonomski oporaviti ni poslije pedeset godina od prestanka njegovog rada. Na žalost i nas čeka ta sudbina. Ako se ne nađu snage koje bi krenule u pravcu ukidanja Valutnog odbora i osnivanja svoje Centralne banke sa punim monetarnim nadležnostima. Mnogi govore kako bi tada krenula neobuzdana inflacija. I zamislite neke hoće svoju državu, a plaši se svoje Centralne banke kao prvog stuba državnosti.

    Posebno je teško pitanje koje se odnosi na kontrolu potrošnje Vlade. To je ono što svi vidimo. Da imamo svoju Centralnu banku, potrošnja Vlade bi bila pod strogom kontrolom. Bez toga potrošnja države teži neograničenosti, do našeg potpunog uništenja. Tu su i teška politička pitanja. Bosna i Hercegovina je zemlja sa dva entiteta kojima nisu određene ni minimalne ekonomske funkcije. Šta je državno, a šta entitetsko, krajnje je nepoznato. A bez toga ekonomija ne može da funkcioniše. Da bi se napredovalo potrebna je temeljna izmjena privrednog i političkog sistema. Tu promjenu bi trebale da ostvare domaće snage.

    Da se sjetimo jednog primjera od prije nešto više od godinu dana i o kojem ste se tada javno odredili. Riječ je o glamuroznoj najavi ulaganja 1,4 milijardi KM ruskog milijardera Rašida Sardareva u izgradnju termoelektrane Ugljevik III. Šta se na kraju desilo u vezi s tim i je li Rašid zaista na djelu pokazao da “voli Srbe”?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ:Na žalost izgleda da nam je suđeno da ponovimo tešku sudbinu tolikih prije nas koje je domaća vlast odvela u kolonijalno ropstvo. Uvijek se to dogodilo onda kada su prodata prirodna bogatstva. Mi smo pri samom kraju tog puta. Domaća vlast je zapela iz sve snage. Vjerovatno zna zašto.

    Svi računi o štetnosti ove investicije nisu mogli da je zaustave. Na sva prozivanja da Vlada izađe sa svojim računom ili da ospori moj nije se odazivala.Bitna je podrška velikog, najvećeg. To što će Rašid odavde godišnje iznositi oko 800 miliona KM neto dobiti za vlast skoro da nema nikakvo značenje. Pravljenje ovolike društvene štete je izgleda sasvim legalno.

    Suvremenici smo i živi svjedoci kolonijalnog ropstva u svijetu. Kako Vi komentirate takve trendove i šta preporučujete onima koji odlučuju u BiH, pa i zemljama u regionu, da ne upadaju u takve zamke? Da li smo mi, zapravo, već u dužničkom ropstvu?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Bosna i Hercegovina je u dužničkom ropstvu samo što to nije objavljeno. I nikada neće biti objavljeno. Zbog toga što vlast i nema namjeru da se bori protiv dugova, da ih vraća. Vlast i jeste za to da se zadužuje, uvećava dugove. Kada bi vlast zaustavila zaduživanje i krenula u vraćanje dugova ne bi dugo ostala u vlasti. Već bi se našao način da se ona ukloni i dovede nova koja će opstajati na sve većem zaduživanju.
    Da bi prodali što više novca njegovi današnji prodavci MMF i Svjetska banka su izmislili potpuno neekonomski kriterij kao mjeru zaduženosti. Mjera je u bruto društvenom proizvodu i učešću duga u njemu. Ako je učešće duga u BDP 40 % onda je niska zaduženost, 40 – 80 % srednja zaduženost preko 80% visoke zaduženosti. Prezaduženosti kao pojam nemogućnosti vraćanja dugova nema. Ne gleda se na visinu platnog deficita. Iako je platni deficit (6 milijardi KM) dostigao skoro četvrtinu BDP (25 milijardi KM) na to se ne obrača pažnja. Dug se računa na ukupan iznos BDP kao da platnog deficita i nema.

    Na ulazi se ni u kvalitet BDP. Iako je on „naduvan” sa sumom od oko 13 milijardi KM, odnosno ono što je „naših ruku djelo” iznosi svega oko 12 milijardi KM, ne gledajući na to, dug se računa na ukupan iznos BDP od 25 milijardi, da bi izgledao manji.

    Umjesto mjere koja dolazi sa strane MMF-a ekonomska mjera zaduženosti je u izvoru deviza koje su potrebne za otplatu duga. Kako se devize stiču izvozom onda je to ekonomska mjera zaduženosti.

    Ekonomija je iskustvena nauka, a iskustvo govori da su sve zemlje koje su dospjele u dug koji se približio trećini vrijednosti izvoza zapale u bezizlazne teškoće njegovog vraćanja. S obzirom da je vrijednost izvoza u Bosni i Hercegovini oko 6 milijardi KM, gornja granica zaduženosti je nešto ispod dvije milijarde. A naš dug (7 milijardi KM) i deficit (6 milijardi KM) iznose 13 milijardi KM i neko kaže da nismo prezaduženi. Dug je oko 6,5 puta iznad gornje granice zaduženosti.

    Poznata je Vasa teza o višku novca u svijetu. Hoćete li je obrazložiti i za naše čitatelje? Ima li taj novac pokriće u novostvorenoj vrijednosti i kakva je, zapravo, njegova namjena kao takvog, na globalnom nivou?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Za poslednjih nešto više od pet godina, na svjetskom nivou javni (državni) dug je porastao za 30 triliona (hiljada milijardi) US dolara. To je rast od čak 65 %. Plasmani centralnih banaka (novi novac) iznosili su 10 triliona što je bilo povećanje od 150 %. Privatni dug (domaćinstva, nefinansijske i finansijske korporacije) je uvećan za 22 triliona dolara. Tržišna vrijednost akcija na berzama je porasla za 26 triliona (84 %). Globalni BDP je uvećan za 8 triliona dolara (Izvor: Leto Reserč).
    Dakle, realno bogatstvo je poraslo za 8 triliona dolara, dok su finansijski ulozi porasli za 88 triliona dolara, što je 11:1. A prije pet godina taj odnos je bio 10:1. Da bi materijalno bogatstvo poraslo za jedan dolar trebalo je da poraste jedanaest dolara novca. To je novac koji nema nikakvu vrijednost, ali pojavno ima istu težinu i prava kao i novac koji se stvara u proizvodnji, prometu, uslugama.

    U istom vremenu na svjetskom nivou je izgubljeno 32 miliona radnih mjesta. Skroman rast svjetskog BDP se ostvaruje uz drastičan pad broja zaposlenih. Nova vrijednost se ne stvara u finansijama nego u realnoj ekonomiji koja je jedanaest puta manja i nikako nije u stanju da obezbijedi povrat dugova.

    Zbog toga što se nova vrijednost ne stvara u finasijama nego samo u realnoj ekonomiji svo dosadašnje ekonomsko iskustvo i teoretska stanovišta govore o potrebi ove čvrste međuzavisnosti. Sve dok novac ima svoje realno materijalno pokriće ekonomija napreduje.

    Kada količina novca značajno poraste i privreda padne u dugove materijalni rast se usporava i pada se u krizu, što se upravo sada događa. Uzrok krize je u politici „jeftinog novca” u prekomjernoj količini novca kojeg realna ekonomija ne može da otplati. Razlika je takva da se svijet novca potpuno osamostalio od svog realnog materijalnog izvora, od realne ekonomije.

    Kaže se da se propada u krizu onda kada ponestane novca. Osnova ove sadašnje krize je u krizi novca koji ne može da bude vraćen. Skoro da su dugovi zapadnih razvijenih zemalja i manje razvijenih, koje su pod njihovim uticajima, blizu ili su premašile vrijednost njihovih BDP-a što se smatra ekonomskom nepodnošljivoću. Kada je u pitanje vraćanje dugova onda se nailazi na velike razlike između razvijenih i manje razvijenih. Razvijeni će uvijek naći načina da svoj dug ne vrate ali da ga vrate u beznačajnom iznosu. Pun iznos duga uvijek vrate „sitni igrači”. U Americi to nazivaju „teorijom poslednje budale”.

    Da bi se vratili dugovi manje razvijeni će morati da dodatno oporezuju svoje građane, da smanjuju nadnice, smanjuju socijalna davanja, rasprodaju sve najvrednije. I sve to neće biti dovoljno. Moraće, zbog nevraćanja duga, da izgube slobodu i suverenost i da se prepuste na milost prodavcima novca kod kojih su se zadužili.

    Da su razlike u dugu između razvijenih i manje razvijenih velike, da navedem jedan primjer.

    Svaki peti dolar nastao u najmoćnijoj državi svijeta u stvarnosti je nepostojeći. Amerika virtuelno stvara („štampa”) trilione dolara i ubacuje ih u sopstveni i svjetski finansijski sistem. Ali taj novac se ne vraća prazan. Taj (prazan) novac se napuni materijalnim proizvodima koji stižu u Ameriku.

    S obzirom na toliku emisiju bezvrijednog novca prirodno bi bilo za očekivati da tržište reaguje inflacijom koja bi dovela u sklad realnu i virtuelnu, finansijsku ekonomiju. Ali nije tako. Umjesto pada vrijednosti dolara njegova vrijednost je porasla (2011) u odnosu na 16 glavnih valuta svijeta. Izbio je u sami vrh najvrednijih pet valuta. Postoje tri razloga zašto dolar jača onda kada bi trebao da postane bezvrijedan. Ni jedan od njih nije vezan za tržište.

    Rizici investiranja su veliki pa se investitori opredjeljuju za najsigurnije što ih odvodi do kupovina američkih državnih zapisa (obveznica) što dovodi do rasta njihove vrijednosti odnosno do rasta vrijednosti dolara.

    Drugi razlog je u sistemu ocjenjivanja rizika ulaganja. Menadžeri brojnih fondova su obavezni da kupuju papire sa najvišim rejtingom (AAA). U ruci Amerike je i nož i pogača, jer njene „nezavisne” agencije za rejting sve većem broju država i banaka smanjuju ocjenu sposobnosti. Za samo godinu dana (2012) 11 nacionalnih valuta je izgubilo „risk-free” ocjenu. Kada druge isključite iz igre, a ostanete među rijetkima svakako da cijena raste.

    Treći razlog se odnosi na obavezu banaka da svoja sredstva plasiraju bez rizika. Presudna uloga Amerike u svjetskom finansijskom sistemu omogućava joj da proglasi dolara manje rizičnim od ulaganja u druge valute, čime se diže cijena dolara. Dug Amerike raste, ali ga u sve većim iznosima otkupljuju drugi.

    Svakako da emisija ovolikog novca, odnosno ovoliko osamostavljivanje finansija u odnosu na realnu ekonomiju nije puka slučajnost, a još manje da se stvar „otela kontroli”. Sasvim suprotno. To je dobro smišljen projekat ekonomskog zarobljavanja manje razvijenih putem bezvrijednog novca. On je bezvrijedan za onoga ko ga daje ali je veoma vrijedan za onoga ko ga vraća. Da bi ga vratio moraće da izveze robe, da obori nadnice, podigne poreze, rasproda sve što je vrijedno i na kraju, s obzirom da neće moći da vrati dugove, moraće da padne u dužničko kolonijalno ropstvo, da izgubi zemlju, slobodu i samostalnost.

    Sva efikasnost zarobljavanja putem bezvrijednog novca je u prenošenju tog tereta na domaću vlast. Na vlast se dovode nesposobni koji se održavaju na vlasti upravo beskonačnim zaduživanjem do potpunog uništenja naroda. Manje je razvijeni će kao „poslednje budale” plaćati i svoje ali i dugove razvijenih. Plaćaće ih, a da ih nikada ne otplate.

    Sva suština globalizma i sva lakoća zarobljavanja je što se to čini bezvrijednim novcem. Zarobljavanje je tako prenešeno na domaću vlast.

    Hrvatska je članica EU, Srbija je nedavno otpočela pregovore a za BiH ta faza je još uvijek u sferi tzv. lijepih snova. Šta je prednost članstva u EU, a šta je, eventualno, ono drugo – opasnost po ekonomiju, odnosno životni standard građana određene zemlje – članice? Ima li članstvo u EU, ipak, alternativu, konkretno kada je o BiH riječ?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Stvar je potpuno jasna o čemu su ekonomski umovi već rekli svoje ocjene.
    Globalizam, gdje je i Evropska unija, je gori i od fašizma i od komunizma kaže američki nobelovac Štiglic. Drugi kažu da je ovo zapravo nastavak hladnog rata ekonomskim sredstvima (Erik Reinert, norveški ekonomista).

    Svi govore da globalizam, zbog svoje agresivnosti, nije dugog vijeka i da će trajati znatno kraće od komunizma. Ali će posledice, kada bude propadao, biti daleko pogubnije. Neki misle (Soroš) da bi sve moglo da završi kao opšti dar-mar, svi protiv svih. Razlog je u njegovom veoma nepovoljnom unutrašnjem ekonomskom sadržaju.

    Komunizam je bio politički projekat koji nije dirao u nacionalne suverenitete posebno one sa ekonomskim sadržajem, što je upravo obrnuto kod globalizma. Ovdje je težište na ekonomskom otimanju, posebno na prekomjernosti zaduživanja. I onda kada propadne, ostaju dugovi, koncesije, zaposjednuta zemlja, voda, uništena privreda i slično.

    Sva surovost globalizma je u nedozvoljavanju manje razvijenim da ponove razvojni put razvijenih. Sasvim je prirodno da se manje razvijeni štite (carine, devizni kursevi, kvote, porezi i slično) od razvijenih. Sva istorija razvijenih je istorija njihovih međusobnih visokih ekonomskih zaštita sve do današnjeg dana. Ekonomsko otvaranje (slobodno tržište) vodi njihovom potpunom ekonomskom uništenju, što se vidi na svakom koraku. Članstvo u EU nema ni jedne prednosti

    Ponoviti razvojni put razvijenih je jedna poželjna alternativa za manje razvijene, gdje je i Bosna i Hercegovina. Sa svim oblicima zaštite koje su i one praktikovale. Na žalost, ovo danas zvuči kao jeres upravo zbog toga što je Evropska unija politički, a ne ekonomski projekat. Nikada i nigdje nije ostvarena potpunija rasprava o ekonomskom sadržaju ovog projekta. Manje razvijenim nije dozvoljeno da ostvare vlastiti izbor uključenja u EU nego upravo obrnuto. Sa strane EU se diktiraju uslovi koje određena zemlja mora da ispuni što redovno završi u enormnom zaduživanju i ekonomskom propadanju.

    Da li i koliko ovakvom stanju u bh. ekonomiji, ili, ako hoćete i u entitetskim, doprinosi i aktuelna politička situacija u zemlji, te njena ustavno-pravna kompozicija? Da budem precizniji: da li bi trebalo najprije riješiti političku krizu, uz nužne ustavne reforme, te na taj način poboljšati ambijent za izlazak iz ekonomske krize ili krenuti najprije od ekonomije, koja ne poznaje granice, ni etnikum, ni rasu, ni…? Ili, da banaliziram: šta je starije – jaje ili kokoš?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Onaj ko je pravio državu Bosnu i Hercegovinu nije je pravio da napreduje nego da propada. Sve je napravljeno tako da se uništava vlastita, a pomažu ekonomije razvijenih (Valutni odbor, slobodno tržište i slično). Odatle tolika potreba okupljanja domaćih snaga u institucionalnoj izgradnji Bosne i Hercegovine.

    Što se tiče pitanja odakle početi stvar je jasna. Treba početi od ekonomije. Racionalna ekonomija je osnov racionalne politike. Kako je svojina prva osnova i sama suština privrednog sistema u svojini, prvo pitanje koje je potrebno riješiti je pitanje svojine. Potrebno je putem reprivatizacije ukloniti postojeću pogubnu, istorijski prevaziđenu sitnosopstveničku svojinu, da bi se došlo do masovne dioničke svojine građana i radnika. Kada bi se to ostvarilo, bila bi to realna materijalna osnova za temeljnu promjenu ekonomskih ali i političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Racionalnost tog oblika svojine prisiljavala bi na racionalnost u politici.

    Da bi se to ostvarilo potrebna je politička snaga koja će to pokrenuti i ostvariti. Dakle masovno dioničarstvo je trajna osnova ekonomske i političke racionalnosti, a da bi se to ostvarilo potreban je početni politički impuls.

    Na samom kraju, ima li model reprivatizacije u bh. privredi, kojeg ste na početku izložili, alternativu? Šta je, zapravo, alternativa tom modelu?

    Prof. dr. MILOJEVIĆ: Mislim da reprivatizacija, kao način sticanja najrazvijenijeg svojinskog oblika u formi masovnog dioničarstva nema alternativu. Ne može se razvijati na pogrešnoj istorijski prevaziđenoj sitnosopstveničkoj svojini koja je osnovni uzrok našeg sadašnjeg ekonomskog propadanja.
    Masovno dioničarstvo, posebno dioničarstvo zaposlenih je najviši nivo u razvoju privatne svojine na kojoj osnovi razvijeni odnose sve svoje ekonomske pobjede, što se prirodno odnosi i na nas.

  3. Ако би коментатори иоле били реални,са лакоћом би се могло закључити да су Железнице (узимајући у обзир где се налази њихов центар) можда најбољи пример страначке сарадње.

    Собзиром да у Добоју нема довољно столица да сви седну кад дођу на радно место,може се претпоставити да су у том учестовали како локална,тако и републичка власт.

  4. Ti radnici su pravo dosadni.
    Mole i kume da ih firči zaposli, kad ih zaposli, oni bi i platu, pa i topli obrok…regres
    Što je previše, previše.

    Nekako mi mali gubitak žeLeznica. To će naš Mile Koperfild da riješi. Izvuče iz jednog svog džepića i namiri.
    Šta je za njega ta suma, pogotovo kad godina ponese pa jabuke rode.

  5. Режиму су увијек радници криви за све, али не само радници већ и бивши борци, ветерани, РВИ и породице погинулих, да није њих, па гдје би СНСД-у био крај са кумовима Шкрбићем, Радишићем, Станковићима, Хамовићима,…

    Овако радници само семтају у „Тесли“, Раопу, Новотексу, Новој Романији, Унис Дервенти, Жељезницама,… само сметају нашем препаметном режиму да доноси своје најпаметније одлуке.

Оставите одговор на Ostao bez fabrike Одустани од одговора