Додик: Ова власт никад неће донијети Закон о раду који тражи ММФ

Предсједник Републике Српске Милорад Додик изјавио је да ће Српска пажљиво размотрити све захтјеве Међународног монетарног фонда (ММФ), али да сигурно на захтјев ове институције неће донијети нови закон о раду и тиме додатно угрозити положај радника у Републици Српској. Предсједник Српске је нагласио да закон о раду, како га предлаже ММФ, подразумијева низ неприхватљивих […]

понедељак, март 24, 2014 / 14:12

Предсједник Републике Српске Милорад Додик изјавио је да ће Српска пажљиво размотрити све захтјеве Међународног монетарног фонда (ММФ), али да сигурно на захтјев ове институције неће донијети нови закон о раду и тиме додатно угрозити положај радника у Републици Српској.

Предсједник Српске је нагласио да закон о раду, како га предлаже ММФ, подразумијева низ неприхватљивих ствари и да, као такав, неће моћи бити донесен ни у будућности, ако садашња власт побиједи на изборима.

"Закон о раду, како га предлаже ММФ, додатно понижава радника, човјека, а код нас је на овим просторима веома важно, за разлику од неких других поднебља, да се управо човјек који ради осјећа сигурним", рекао је Додик новинарима у Бањалуци.

Он је додао да нови закон не може да наметне ММФ, него ће тај закон, ако се и кад се буде радио, бити ствар компромиса и консензуса синдиката и послодаваца.

"Садашњи закон о раду има много добрих ствари, треба га измијенити у неколико дијелова и ту разумијемо послодавце, али исто тако не желим да, као предсједник Републике, подржимо активности које би ишле на штету радника данас или у будућности", истакао је Додик.

Предсједник Српске сматра да су радници кроз транзициони период и мјере које је предлагао ММФ много изгубили због чега се сада не смије дозволити нешто слично.

Додик сматра да није чудно што ММФ баш у овом периоду инсистира на доношењу новог закона о раду.

Он је подсјетио да су главне економске реформе у БиХ вођене под притиском међународног фактора, те да је само приватизација као таква произвела огромне проблеме у друштву, развластила раднике и бацила их на улицу, те произвела један број шпекуланата који су купили имовину и направили спрегу са судовима и тужилаштвима спречавајући да се открију њихове малверзације.

Додик је напоменуо да је ММФ веома ригорозна институција која никада не иде ка релаксацији враћања средстава, него само ка ригорозним мјерама.



0 КОМЕНТАРА

  1. Он кад нешто каже да неће, очекујте онда то супротно што прије. Када ћути и мути, онда је тешко прогнозирати шта се очекује, а кад он овако излети са неком тезом, очекујте онда то прије него што се надате. Ово је нека његова димна бомба, исто као што је онај структурални договор покренуо да би нам скројили капу под структуром Ештонкине БиХ.

  2. Ma koji poslodavci, to je banditski, pljčkaški šljam i ološ koji izrabljuje ovaj narod i neda mu da radi. Koja je to budalaština, privreda je prepuštena privatnom preduzetništvu, i da od volje pojedinca i njeve nezajažljive pohlepe zavise životi i sudbine ljudi. Pa to na svetu nigde nema. Ti koji pričaju priče o poslodvcima, o davalju subvenzija i podsticaja za zapošljavanje, davanju novog zakona o radu kojim bi moglu da radniek drže na čekanju, da olakšaju ionako lako otpuštanje sa posla bi trebali da siđu sa budžeta i izađu na tržište i zaposle se negde kod tih njihovih poslodaca pa da vide kako se radi i koliko plaća šljam i ološ mafijaški privatnički.

  3. oni su u privatiazciji srušili fabrike i preduzeća koja su zapošljavala pola miliona radnika, a onda su rekli evo sada će privatni preduzetnici sa grade privrdu i društvo, sada će otvoreno tržište i strani investitori sa izgrade našu privrede, mi smo najjeftinija ropska radna snaga. Ti stranci što dolaze ovde dakju radnicima po 400 KM i rade 12 sati dnevno sve dane osim nedelje. I nikkava im inpekcija ništa ne smije.

  4. Aleksa Milojević, ekonomista: BiH je kolonija, a mi smo robovi
    BDP raste zato što buja administracija • Napravljen je mehanizam lažnog prikazivanja bogatstva manje razvijenih zemalja, vlada ubjeđuje narod kako je bogat, a narodu je sve teže, izjavio je u intervjuu za Oslobođenje Aleksa Milojević, ekonomista.

    • Statistika kaže da BiH ima određeni ekonomski rast, da se oporavlja, a iskustvo da je sve teže i sve gore: zašto se statistika i iskustvo razilaze?

    – Očito je da postoji velika razlika između statističkog mjerenja bruto društvenog proizvoda (BDP) i stvarnosti. Ko od nas može da vjeruje da smo sada dva i po puta bogatiji, dva i po puta zaposleniji i da imamo dva puta razvijeniju privredu nego prije rata? Prije rata imali smo BDP po stanovniku 1.800 do 2.000 dolara, a sada 5.000 dolara. Znači da postoji metodološka greška u mjerenju BDP-a i mi smo u statistici bogati, a ustvari smo siromašni. S druge strane, kada se uzme sadašnja struktura BDP-a, industrije je sve manje, a sve više administracije, sve više je zaposlenih u administraciji, a sve manje u industriji, a BDP raste. Znači, BDP raste zato što buja administracija. Međutim, mislim da je osnovna greška mjerenja BDP-a što se inostrana roba i inostrani dugovi upisuju kao naše bogatstvo, tako da mlijeko koje mi uvezemo iz Slovenije uračuna se kao BDP u Sloveniji, a kada se ovdje proda u Mercatoru, upiše se kao naš BDP zato što je Mercator naše preduzeće. Kada Mercator podnese svoj završni račun, mi tu robu iz inostranstva upišemo kao naše bogatstvo.

    Precijenjena valuta

    Slično je sa zaduživanjem, dignemo kredit, isplatimo našem građevinskom preduzeću neki posao i to preduzeće uvede u bilans kao naše bogatstvo, a to je ustvari inostrani kredit. Nigdje se metodološki ne umanjuje BDP za iznos dugova i deficita, odnosno za iznos tuđe robe, za deficite platne bilance, tako da mi što smo zaduženiji i što imamo veći gubitak u poslovanju sa inostranstvom, to smo bogatiji. Što gore, to bolje. U statistici raste bogatstvo, a u stvarnosti raste zlo, siromaštvo, svoje siromaštvo pretvaramo u svoje bogatstvo. Isto je i sa izvozom. Dođe strana firma, otvori pogon i ona knjiži izvoz na nas. Npr. sad je Češka u izuzetnom suficitu zato što je njemački Volkswagen otvorio svoje preduzeće Škodu tamo i sav iznos izvoza se knjiži na Češku, a u suštini Nijemac uzima taj novac. Napravljen je mehanizam lažnog prikazivanja bogatstva manje razvijenih zemalja, vlada ubjeđuje narod kako je bogat, a narodu je sve teže. Prva stvar koju trebamo raščistiti sa Bruxellesom je da računamo BDP onako kako smo radili prije, a to je samo materijalno bogatstvo koje su stvorila naša preduzeća, a ne da dođu strane firme, registruju se kao domaće i prodaju tuđe proizvode, a nama se upisuje kao bogatstvo, dok one novac odnose vani.

    • Da li je onda slična stvar i sa valutom, kurs je fiksan, ali jasno je da ne vrijedi koliko piše da vrijedi?

    – Valutni odbor (Carrency Board) je priprema ekonomskog sloma, to je najpouzdaniji dokaz da smo mi kolonija, jer Engleska je izmislila valutne odbore 1850. godine, kada su krenuli pokreti za oslobađanje od kolonijalnog ropstva i Engleska više nije bila u stanju da to brani vojskom pa je engleski kralj smislio valutne odbore kao novu kolonijalnu izmišljotinu, koja je toliko dobra da je preko valutnih odbora faktički ugušio oslobodilačke pokrete i produžio carstvo za još 100 godina. Oko 1950. počinju ponovo oslobodilački pokreti širom carstva i tada je srušeno, mislilo se da se nikad neće pojaviti valutni odbori kao najcrnja kolonijalna institucija. Zemlje koje su bile u valutnom odboru ni do danas se nisu oporavile, a bilo ih je 76. Prvi put u istoriji javljaju se valutni odbori na tlu Evrope u BiH, Bugarskoj i Litvaniji i to je potpuni dokaz da je EU kolonijalna sila. Suština valutnog odbora je, a to je prevara Engleza, da se nešto zove nečim što nije. Mi nazivamo Centralnom bankom BiH instituciju koja nema nikakve monetarne nadležnosti i koja je ustvari samo jedna velika mjenjačnica. Nemamo monetarne nadležnosti, fiksira se devizni kurs, a ispod kore tog deviznog kursa idu zaduživanja i deficiti, što slabi valutu i što bi trebalo biti signal da zemlja propada u krizu i da treba početi upravljati i imati centralnu banku, imati devalvacije itd. Međutim, mi imamo precijenjenu valutu i to je najveće zlo koje može pogoditi neku zemlju, što znači da je u inostranstvu sve jeftinije, a kod nas skuplje i onda ta valuta gura uvoz, a onemogućava izvoz. Znači, sve se isplati, i zaduživati se i uvoziti, samo se ne isplati ništa ovdje proizvoditi ni finansirati. Sa ovako precijenjenom valutom mi nemamo nikakve šanse da ekonomski opstanemo.

    • Zašto je Valutni odbor priprema ekonomskog sloma?

    – Valutni odbor nije trajna kategorija, on je priprema ekonomskog sloma i jednom mora doći do toga, jednom mora pući taj administrativni kurs i oni će to uraditi onda kad nas dovoljno zaduže i ekonomski unište, a tada će dugovi i deficiti skočiti za dva-tri puta. BiH sada ima sedam milijardi KM duga, kad se taj slom dogodi, dug će skočiti na 25-30 milijardi, a onda smo potpuno potopljeni. Nas čeka potpuni ekonomski potop u momentu kad prestane funkcionisati Valutni odbor. Da smo imalo narod koji misli na svoju budućnost, mi bismo već skočili da se uništi Valutni odbor, da napravimo svoju centralnu banku i da počnemo da upravljamo svojim dugom, svojom valutom. Ovako smo nemoćni. Gdje je još velika prevara Valutnog odbora? Oni su proglasili 100-postotno pokriće, a to znači sav naš novac, šest milijardi maraka, koliko su naše monetarne rezerve, iznesen je u inostranstvo i mi dobijamo kamatu oko 0,80 posto. Dakle, mi finansiramo inostranstvo jer taj novac posuđujemo po kamati od 7-8 posto i zaradimo oko 130 miliona na tim kamatama. To potroše CBBiH i vlade. Istovremeno, dajemo za otplatu kamata na posuđena sredstva oko 1,2 milijarde KM. To je prevara. Nijedna zemlja nema 100-postotno pokriće svoga novca, kada dostigne 30 posto pokrića, to je izuzetno pokriće. Sav naš novac je u inostranstvu, sutra kad se dogodi taj monetarni slom, mi ćemo ostati bez novca, znači sve ono što smo kupili za naš novac kad je uveden Valutni odbor, negdje je u inostranstvu i nećemo ga nikad moći vratiti. Bilo bi najuputnije da ustanemo i gradimo svoju centralnu banku.

    Vječni dužnici

    Da se vratimo Daytonu. Oni su napravili Dayton, a razvalili državu. Prvi stub države je novac, odnosno monetarna politika. Od onog momenta kad su nam napravili Valutni odbor i oduzeli nam mogućnost upravljanja novcem, mi nemamo državu i ne možemo se dogovoriti. Da imamo svoju centralnu banku, ja sam uvjeren da bi se oko tog problema okupila jedna zdrava, razumna grupa ljudi koja bi istakla potrebu jačanja države. Mi nemamo nijednu instituciju oko koje bi se morali okupiti. Zato ovi političari mogu tako neodgovorno da se ponašaju, da ugrožavaju državu sa svih strana, da neće da se dogovore, ali da imamo centralnu banku, morali bi se dogovoriti. Zašto? Zato što je prva funkcija centralne banke da kontroliše potrošnju vlade. Nikad se prije rata vlada nije mogla zadužiti kod komercijalne banke, nego samo kod centralne banke i taj dug se vraća ili pretvara u inflaciju, odnosno emisiju novca. Danas imamo vlade koje nisu pod kontrolom i zadužuju se bezgranično.

    • Možete li, molim Vas, da pojasnite koliko smo duboko u krizi?

    – Mi smo u nepodnošljivoj krizi. Evo, da uzmemo za primjer dug prema inostranstvu. Prodavači novca, MMF i Svjetska banka, definisali su jedan potpuno neobjektivan kriterij i rekli može se država zaduživati do 40 posto BDP-a, to je niska zaduženost, od 40 do 80 je srednja i preko 80 posto BDP-a je visoka zaduženost. To je potpuno neosnovan kriterij, napravljen tako da se održavaju slabe vlade, jer su one veliki kupci novca i uništavaju svoje zemlje i privrede. Da ima istine u priči kako su oni došli da nas razviju, ne bi nikad uništili Energoinvest, ali Siemens nije mogao dobiti posao od Energoinvesta, pa je morao biti uništen. Njihova namjera ovdje je, kao i svih kolonizatora, a nisu ništa drugo nego kolonizatori, da nas ekonomski unište kako bi došli do jeftinog robovskog rada, prirodnih bogatstava i vječnih dužnika, jer i naši praunuci će morati pola plate davati za otplate dugova. Oni će za svega nekoliko godina da za svoje unuke i praunuke obezbijede robove koji će za njih raditi. Prava ekonomska mjera duga u inostranstvu je strana valuta, pošto se dug mora vratiti u stranoj valuti, a valuta se stiče izvozom. Prava ekonomska mjera je veličina izvoza i koliko se od tog izvoza može odvojiti za otplatu duga.

    • Dokad će takvo stanje trajati?

    – Mi više ničim ne upravljamo. Vidite da su budžeti donošeni samo da bi se udovoljilo MMF-u da bi se povukla nova tranša, samo 75 posto budžeta se puni od vlastitih izvora, a 25 posto se računa na zaduživanje. Zadužujemo se da bismo vraćali dug, znači već smo otišli u spiralu dugova, što je prema svim iskustvima, padanje u kolonijalno ropstvo. Kada sam prvi put upotrijebio tu riječ, ja sam se ježio, ali vidim da sada niko ne obraća pažnju i to je u suštini najveća opasnost. Upumpavanje tuđeg novca je slatko, jer oni kažu ako ne bude prihvaćen budžet, neće biti penzija, a penzioneri nemaju snage da kažu „e ja neću da primim penziju zbog toga što ću uništiti svoga unuka, svoje dijete, jer oni neće imati platu pošto neće moći da rade“. Zna se da nema niko snage da to uradi, a loše vlade egzistiraju na bazi toga, stalno će biti neka ucjena. Samo je pitanje kada će MMF da povuče ručnu i da nas pusti pod led, kao Grčku. Grčkoj su 20 godina govorili da je najbolja dok su trošili tuđe, onda su povukli ručnu i potopili ih. I nama to isto predstoji kad ne budemo mogli da vratimo prvu ratu, a to se približava. Stvar je procjene kada više neće dati novac koji im se vraća, jer mi sad uzimamo tranšu i samo im je vratimo. Mislim da mogu napraviti haos, posebno ako politika počne da misli svojom glavom i počne da se spašava i pokaže bilo koju vrstu neposlušnosti. U roku 24 sata mogu izazvati haos – nema penzija, nema plata, počinju neredi…

    • Ima li iko u vlasti ko shvata to što nam se dešava i ima snage da nešto promijeni?

    – Mislim da postoje pojedinci koji to shvataju, pa čak i političari, ali niko više nema šansu da se tome odupre. Neka patriotska politika nema nikakvu šansu, jer kad bi sad neko došao i rekao dvije godine radimo za upola manje plate da razvijemo industriju, odmah bi izgubio na izborima. Dokle god MMF bude htio da nas uništava, može to preko „bezbjednog novca“ jer niko nema snage u politici da otkaže taj novac i krene u razvoj. Nepojmljivo je da ova politika, koja je srušila privredu, ne zna ponovo da napravi Šipad, UPI…, a hoće da vlada, i vlada zato što ih MMF podržava. On inače podržava slabe vlade. Da je MMF bio dobronamjeran prema nama, povukao bi svoj novac, ove vlade bi odmah pale i došle bi neke nove zdrave snage. Treba zaboraviti strane investicije, one su štetne. Na 1.000 KM stranih investicija za 30 KM se umanjuje BDP. Postoje istraživanja nobelovaca u svijetu da su direktne strane investicije štetne. Može se bogatiti samo na domaćem novcu. Mi danas u BiH sve potrošimo, dobijemo novac od MMF-a, i to potrošimo. Prije rata Jugoslavija je izdvajala 70 posto BDP-a za investicije, Njemačka i Austrija danas izdvajaju 28, a Kina 40 posto.

    Opasan virus

    U vrijeme globalizacije, provaljenih granica, dotoka ovog bezvrijednog novca, koji je za njih bezvrijedan, a mi ćemo ga morati vratiti u robi i on za nas ima strašnu vrijednost, izvlačenje će biti vrlo teško. Istorija govori da je to završavalo u potpunom kolonijalnom ropstvu ili velikim prevratima. Meni je žao da su ovi političari uspjeli da zavade narod toliko da nemamo mogućnosti za jedinstveno djelovanje za ekonomsko oslobađanje. Izgleda da je zagrljaj EU toliko snažan da sve uništava, eno Grčka propada, totalno je uništena, propadaju Hrvatska, Srbija, Češka…

    • Osim ekonomske krize, mislite li da imamo neku vrstu krize svijesti u društvu jer ne vidimo šta nam se pred očima radi?

    – Kod nas je kriza politike. Svaki narod živi preko elite, kod nas je elita protiv naroda, plaši se naroda. Nemamo poslovnu elitu koja je sa svojim narodom gradila preduzeća, imamo poslovno-političku elitu koja se obogatila na otimanju i boji se svake promjene i oduzimanja onoga što su prisvojili, spremni su na najgore izdaje i zaduživanja samo da bi ostali na vlasti. Nažalost, nemamo nijedan ekonomski institut koji bi mogao biti najbolja opozicija i tumač stanja u kojem smo, to je ova politika uništila. Prije rata smo imali, bili smo doveli privredu u rang srednje razvijene zemlje i bili smo opasna prijetnja, virus koji se mogao proširiti na druge zemlje. Vjerujem da je urađena privatizacija po modelu Ante Markovića, Jugoslavija bi bila najsretnija zemlja na svijetu i da ne bi bilo rata, jer bi se narod povezao preko vlasništva nad privredom, politika bi se temeljito izmijenila. Kad su međunarodne sile vidjele da smo mi opasan virus, da možemo biti primjer za ugled i prevrat za njihovo rušenje i rušenje njihovog kapitala, nisu mogle dozvoliti da pobijedi ljevica u svijetu na ekonomskoj osnovi, pa su nam organizovale rat. Vidite, svugdje gdje hoće, mogu izazvati rat, Afrika, Ukrajina… Nekada smo imali najveće firme koje su radile u cijelom svijetu, a sad su došli da nas uče kako praviti mala preduzeća, zašto nas ne uče da pravimo velika, nego nas zamajavaju malim, a za to vrijeme njihova preduzeća su sve krupnija.

    Strah od posljedica

    Latinoameričke zemlje su 70-ih godina upale u nepodnošljiv dug i to onda kada je zaduženje iznosilo 30 posto izvoza i to je gornja granica zaduženosti. Na kraju je to dovelo do oslobodilačkih ratova u tim zemljama. Sa tog stanovišta, gornja granica zaduženosti BiH na izvoz od sedam milijardi KM je dvije milijarde KM. Naš dug je oko sedam milijardi KM, dakle, mi smo dva i po puta zaduženiji od gornje granice zaduženosti. Naši političari tvrde da smo umjereno zaduženi, a mi smo prezaduženi i niko nema ideju odakle vraćati ta sredstva. Nemoćni smo da vraćamo rate duga koje nam stižu na naplatu, prihodi od poreza nisu dovoljni da pokriju dug, tako da će država povećavati poreze građanima i privredi, na taj način će uništavati privredu, koja će propadati, a dugovi će rasti. To je naša sudbina. MMF i Svjetska banka samo zamajavaju narod da bi izazvali njegovo propadanje. U Hrvatskoj su nakon ulaska u EU svi parametri ekonomije pogoršani, to znači da je neoliberalna dogma naturena kroz globalizaciju jedna od najpogubnijih dogmi i najgori način zarobljavanja. Prvi put se narodi u svijetu porobljavaju bezbjednim novcem i danas imate u svijetu 10 puta više novca nego što je proizvedeno robe. Kao kada bi u litru vina nasuli decilitar vina, a devet decilitara vode, može li jedan decilitar vina nadomjestiti devet vode? Ljudi ne razumiju, nije isto biti veliki i mali, Amerika nikad nije vratila svoj dug, nije ni Njemačka, ali mali narodi moraju. Amerika ima i vojnu silu da brani svoju ekonomiju. Mi ćemo sve krvavo platiti, možemo samo strepiti od posljedica.

  5. APOKALIPTIČNI INTERVJU O BUDUĆNOSTI BIH/ ALEKSA MILOJEVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR (I): Da je ostvaren model privatizacije Ante Markovića, danas bismo bili najbogatiji narod svijeta… Umjesto toga, ulazimo u kolonijalno ropstvo!
    Posted: Januar 25, 2014 in Kolumne
    0

    U prvom dijelu apokaliptičnog intervjua koji je dao za DEPO Portal, energični ekonomski analitičar iz Bijeljine, Aleksa Milojević, analizira dubinu ekonomske provalije u koju država sve intenzivnije propada, pojašnjava stvarne uzroke krize i put ka dužničkom ropstvu, ali iznosi i nekoliko prijedloga koje BiH mogu izvući iz kataklizme u kojoj će nestati ako ne načini radikalni zaokret

    MILOJEVIĆ

    Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

    Aleksa Milojević, doktor ekonomskih nauka i direktor Ekonomskog instituta u Bijeljini, spada u bh. analitičare “bez dlake na jeziku” i žestoke kritičare neefikasnog privrednog sistema u kome propada država BiH. U intervjuu za DEPO Portal ovaj vrsni poznavalac i predratnih i postratnih ekonomskih prilika u Bosni i Hercegovini govori o realnom stanju krize u kojoj se danas nalazi zemlja i onoga što je tek čeka, jer stanje je mnogo gore od slike koja je vidljiva okom javnosti.

    U prvom dijelu apokaliptičnog intervjua o ovoj i godinama koje tek slijede, naš sagovornik analizira dubinu ekonomske provalije u koju država sve intenzivnije propada, pojašnjava stvarne uzroke krize i put ka dužničkom ropstvu, ali iznosi i nekoliko prijedloga koje Bosnu i Hercegovinu mogu izvući iz kataklizme u kojoj će nestati ako ne načini radikalni zaokret

    U krizi je narod ali ne i vlade. One svoj vijek produžavaju rasprodajama, bezgraničnim zaduživanjem, produbljavanjem krize, oduzimajući budućnost narodu. A narod nemoćan da to zlo domaće pogrešne vlasti zaustavi. Da ga se riješi. Sva težina naše krize je u njenom sistemskom sadržaju. Ovo je kriza sistema. Nije u krizi samo ekonomija. U krizi je društvo u cjelini.

    Gospodine Milojeviću, kao ekonomski stručnjak i dobar poznavalac ekonomskih prilika i u vrijeme bivšeg sistema, a i u postratnoj BiH, kako biste u najkraćem opisali stanje u kojem se danas nalazi bh. ekonomija?

    Misao o našoj krizi je površna i krajnje neosnovana. Nije ni u približnom odnosu prema veličini problema. Veoma je udaljena od objašnjenja njenih uzroka, veličine i razornih posledica. Posebno o načinu njenog rješavanja, izlaska iz krize. Kriza koju proživljavamo i koja sve više steže nije ni samo finansijska, ni ekonomska, ni prolazna, samoregulišuća. Ono, „kako došla, tako otišla“. To nije ni krizni talas sa strane razvijenih. Mi zdravi, a svijet bolestan, pa i nas uhvatila njihova zaraza. Kada oni ozdrave, i mi ćemo.

    Kao da nemamo snage da zaronimo dublje do njenih uzroka kao jedine osnove njenog objašnjenja i rješenja. Iako sve govori da smo u dubokoj krizi koja ubrzano narasta (dugovi, deficiti, nezaposlenost, gubici, stečaji, likvidacije i slično), mi zapravo nismo u krizi. Vlade uredno servisiraju sve svoje obaveze i krize nema. Ne postoji. Niko nije objavio da smo u krizi. A bez toga nema ni njenog rješavanja.

    Pa ko je onda u krizi, ako nismo mi?!

    U krizi je narod ali ne i vlade. One svoj vijek produžavaju rasprodajama, bezgraničnim zaduživanjem, produbljavanjem krize, oduzimajući budućnost narodu. A narod nemoćan da to zlo domaće pogrešne vlasti zaustavi. Da ga se riješi. Sva težina naše krize je u njenom sistemskom sadržaju. Ovo je kriza sistema. Nije u krizi samo ekonomija. U krizi je društvo u cjelini.

    Da se vratimo onda na pitanje s početka intevjua, kako biste opisali stanje u kojem se danas nalazi bh. ekonomija, odnosno bh. društvo?

    Ne funkcioniše sistem u cjelini. Sve više otkazuju njegovi najvitalniji dijelovi. Sistem nije u stanju da zapošljava i bogati narod. Da racionalno koristi svoja prirodna i radom stvorena bogatstva. Umjesto rada i stvaralaštva sve je više nezasluženog i nezarađenog. Sve je manje pravde, a sve više nepravde. Socijalne razlike, socijalno raslojavanje sve je veće i dostiglo je svoje krajnje, zabrinjavajuće razmjere. U porastu su društvene napetosti svake vrste. Umjesto usmjerenja na proizvodnju ogromna energija se troši na međusobna, posebno politička trvenja. Privredni sistem nije u mogućnosti da okupi ljude i sredstva i da im označi racionalna usmjerenja, povede u pravcu razvoja.

    Da bi se riješila kriza nužno je riješiti problem svojine. Osnovni izvor pogrešne svojine je u pogrešno provedenoj privatizaciji. Dok se to ne riješi, dok se ne vrati oteto, dok se ne izvrši ponovna privatizacija, reprivatizacija, dok radnici i građani ne postanu odlučujući vlasnici u privredi, nema izlaska iz krize.

    U čemu je osnovni izvor krize u koju je upala BiH, ili drugim riječima, kako smo ovako duboko zaglibili?

    Sistem je svojina. Osnovni izvor naše krize je u neriješenom problemu svojine. Da bi se riješila kriza nužno je riješiti problem svojine. Osnovni izvor pogrešne svojine je u pogrešno provedenoj privatizaciji. Dok se to ne riješi, dok se ne vrati oteto, dok se ne izvrši ponovna privatizacija, reprivatizacija, dok radnici i građani ne postanu odlučujući vlasnici u privredi, nema izlaska iz krize.

    Sav problem naše privrede je što nema svog kvalitetnog vlasnika. Što je kroz privatizaciju dobila svog pogrešnog vlasnika. Dok se ta greška ne ispravi, nema kretanja naprijed.

    To iz ove perspektive izgleda nemoguć proces… Znači li to da nas čeka još veća dubioza?!

    Da, slijedi samo dublje propadanje. Privatizacijom prodaje težište razvoja je preneseno na pojedinca, koji to nije i ne može da bude. Od kada je pojedinac proglašen nosiocem razvoja, vlast i ne radi ništa drugo nego što pljačka narod i ta bogatstva prenosi u ruke pojedinaca. Uzaludno se nadajući napretku. Umjesto razvoja sve je veće rušenje, uništavanje privrede. Pohlepa pojedinca nije povoljna osnova ostvarivanja širih razvojnih ciljeva.

    Da je svojina odlučujuće ekonomska činjenica dovoljno pouzdano govori naša privatizacija. Nametnete, podmetnete privredi pogrešnu svojinu i ona se ruši do temelja. Prvo se i najpotpunije ruše njeni najvitalniji dijelovi, nosioci razvoja, krupna industrijska preduzeća. A bez industrije nema privrede, ne može je biti. Od kada smo privatizacijom dobili istorijski prevaziđenu sitnosopstveničku svojinu, mi i ne radimo ništa drugo nego što tumaramo po bespućima XIX vijeka upadajući u sve veću opasnost zaglavljivanja u živo blato mini i malih preduzeća, nemoćnih za bilo kakva značajnija ekonomska bavljenja. Posebno u XIX vijeku čija je osnovna ekonomska osobina u krupnim, najkrupnijim. I onda se čudimo što nas evropski ekonomski mastodonti, koji nadiru sa otvorenih granica, melju u sitan ekonomski prah.

    Bez industrije nema privrede, ne može je biti. Od kada smo privatizacijom dobili istorijski prevaziđenu sitnosopstveničku svojinu, mi i ne radimo ništa drugo nego što tumaramo po bespućima XIX vijeka upadajući u sve veću opasnost zaglavljivanja u živo blato mini i malih preduzeća, nemoćnih za bilo kakva značajnija ekonomska bavljenja… I onda se čudimo što nas evropski ekonomski mastodonti, koji nadiru sa otvorenih granica, melju u sitan ekonomski prah.

    S obzirom na sve to, kako vidite privredni oporavak Bosne i Hercegovione i da li je on uopšte moguć?

    Put izlaska iz krize je jasan i lako prepoznatljiv. Da bi bili uspješni, potrebno je i kod nas prenijeti privredno-sistemska rješenja razvijenih. Zakoni ekonomije su kao zakoni tehnike. Svugdje funkcioniše skoro isto. Umjesto sitnosopstveničke svojine i pojedinca kao nosioca razvoja, potrebno je izgraditi i kod nas masovnu akcionarsku svojinu radnika i građana.

    Na koji način i šta to konkretno znači?

    Način da se to ostvari je u reprivatizaciji. Moguć je sljedeći metod. Sadašnjem kupcu priznati njegov realan uloženi dio kao dionički ulog. Polovicu (50 %) ostatka do pune vrijednosti preduzeća podijeliti sadašnjim i bivšim radnicima, a drugu polovicu (50 %) prenijeti u investicioni fond opštine, čiju bi vrijednost građani otkupljivali uz popuste.

    Ovdje je veoma važna zaštita malog akcionara. Na skupštini akcionara odluke bi se donosile sa 66 % odnosno 75 % ukupnog broja glasova. Statusne promjene preduzeća sa 90% glasova. Umjesto postojeće partijske svojine, u dioničkim društvima ostvariti miješanu svojinu. Umjesto sadašnjih partijskih nadzornih odbora osnovati nadzorne odbore sa podjednakim brojem radnika i vlasnika. Umjesto sadašnje koncesione rasprodaje prirodnih bogatstava, prenijeti ih u većinsko vlasništvo opština (najmanje 51 %) odnosno vlasništvo entiteta i države (100 %). Njihovo korištenje organizovati preko javnih dioničkih društava u kojima bi opština, po osnovu vlasništva na prirodnom dobru, ostvarivala najmanje 51 % svog dioničkog uloga. Do 30 % opštinskih odnosno entitetskih budžeta usmjeriti u investicije. Osnovati investicione fondove.

    Bilo bi dobro kada bi se o svemu ovome povela potpunija rasprava.

    Da li se ovakva apokaliptična situacija mogla izbjeći, ili bar ublažiti, s obzirom na rat, njegove posljedice i apsurdno posratno ustrojstvo bh. države?

    Samo što je sa istorijske scene sišao komunizam, stigao je projekat globalizma. Po svim obilježjima gori od prethodnog. Dogmu netržišne privrede zamijenila je dogma istorijski prevaziđene privrede slobodnog tržišta. Iako se na svakom koraku vidi da je ovo projekat ekonomskog zarobljavanja manje razvijenih, projekat je široko prihvaćen. Posebna podrška dolazi sa strane politike, što je sasvim razumljivo. To je nova dogma od koje se i sa kojom se ostaje na vlasti. Svako ko posumnja ili se suprostavi, nema podršku i mora da ide. To je vidljiv zahtjev i nalog mentora, što politika dobro prepoznaje.

    Uzrok naše ovakve apokaliptične situacije, odnosno ovako visoke cijene koju plaćamo je u našim predratnim uspjesima, prijetnji, opasnom virusu koji je mogao da dođe sa naše strane. To se nije dozvolilo i izazvan je rat. I u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini. Bili smo na samom pragu potpunog uspjeha, ali istovremeno opasnog primjera za ugled.

    Uzrok naše ovakve apokaliptične situacije, odnosno ovako visoke cijene koju plaćamo je u našim predratnim uspjesima, prijetnji, opasnom virusu koji je mogao da dođe sa naše strane. To se nije dozvolilo i izazvan je rat. I u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini. Bili smo na samom pragu potpunog uspjeha, ali istovremeno opasnog primjera za ugled. Pokretanja pozitivnih procesa širom planete.

    Već preko četrdeset godina SAD nastoji da svoju privredu preda u ruke radnika (ESOP model). I pored ogromnih uloženih sredstava rezultat je tek na oko 10 % ukupnog broja radnika. Od ukupno 11.500 preduzeća koja su u suvlasništvu radnika oko 3.000 korporacija su u potpunom vlasništvu radnika, 4.500 je u pretežnom, a 4.000 u djelimičnom vlasništvu. Danas je to najzdraviji dio američke privrede.

    Nedavno ste izjavili i „da je na nivou ex-Jugoslavije prihvaćena reforma Ante Markovića, rata ne bi ni bilo, a privredna dobra unutar države podijelila bi se mirno i danas bi sve nekadašnje republike bile u daleko boljoj ekonomskoj situaciji“ . Na čemu temeljite ove tvrdnje?

    Sve ovo što navodim u prethodnom odgovoru – mi smo bili na putu da to ostvarimo „preko noći” i time da postanemo najsretniji narod i vjerovatno najbogatiji narod svijeta. Rata ne bi bilo – samo da je ostvaren model privatizacije prenosa vlasništva na preduzećima na radnike (interno dioničarstvo). Došlo bi do potpune transformacije i političkog sistema. Nestalo bi komunističkog partijskog monopola, a buduća višepartijnost bi imala svoju racionalnu svojinsku podlogu (masovno dioničarstvo) što bi obavezivalo politiku na racionalnost. Ne bi, kao sada, u ovom pogrešnom svojinskom obliku (sitnosopstvenička svojina) mogla da pravi ovolike štete narodu.

    No, desilo se krvoproliće, a život nakon rata ispao je mnogo gori i teži nego što se mogao i zamisliti…

    Veliki uzrok ove naše ovolike apokaliptične ekonomske i društvene situacije je u prijetnjama našeg visokog dostignuća. U opasnim prijetnjama za ugled. Ono što iznenađuje je da smo sve to zaboravili, da se toga čak stidimo pa čak osjećamo neku vrstu krivice. Plašeći se da se nekome nećemo dopasti. Umjesto da se ponosimo i da nastojimo da usavršavamo ono što je nosilo onoliki rezultat, već skoro srednje razvijenu privredu.

    Mi nismo bili poznati po komunizmu nego po samoupravljanju kao najvećem civilizacijskom dostignuću. Iako je djelovalo u veoma skučenim uslovima pružalo je izuzetan rezultat. Našu visoku međunarodnu produktivnost, nisu nosili komiteti nego radnički savjeti i zborovi radnika kao „vlasnici” i upravljači preduzećima. Skučenost je sa jedne strane pristizala od pritiska političkog monopola, a sa druge od neriješenog pitanja svojine. Radnički savjeti su djelovali u nesvojinskim okolnostima, u neriješenom pitanju svojine u preduzećima i privredi. Održavati i razvijati i u takvim okolnostima onako moćnu privredu dovoljno govori o radnicima kao kvalitetnim vlasnicima preduzeća i privrede.

    Rata ne bi bilo – samo da je ostvaren model privatizacije prenosa vlasništva na preduzećima na radnike (interno dioničarstvo). Došlo bi do potpune transformacije i političkog sistema. Nestalo bi komunističkog partijskog monopola, a buduća višepartijnost bi imala svoju racionalnu svojinsku podlogu (masovno dioničarstvo) što bi obavezivalo politiku na racionalnost. Ne bi, kao sada, u ovom pogrešnom svojinskom obliku (sitnosopstvenička svojina) mogla da pravi ovolike štete narodu.

    Mnogi se neće složiti s Vama, kao ni sa vašim tvrdnjama da „istorija BiH, bez obira na rat i sve strahote koje su se desile, uopšte nije loša i da ona i danas bh. građanima pruža mogućnost za dobar (su)život“. Pa, kako da ponovo stvorimo bogatu i prosperitetnu državu?

    Potpunije kritičko preispitivanje ovog problema iz ove sadašnje perspektive omogućilo bi nam da se približimo i riješimo osnovno sistemsko pitanje u privredi – njenog kvalitetnog, najkvalitetnijeg vlasnika. Na tom, putu od radničkih savjeta, od radničke svojine brzo bi stigli do nadzornih odbora sastavljenih od podjednakog broja radnika i vlasnika, odnosno do miješane svojine kao najsavršenijeg svojinskog oblika. To bi bio put razvoja svojine i razvoja upravljanja u našim preduzećima i privredi.

    Miješana radničko-dionička svojina je savršeniji oblik od prethodne radničke svojine. Nadzorni odbori ne bi bili u stisci u kakvoj su bili radnički savjeti. Ne bi bilo pritiska političkog monopola, a riješeno bi bilo i pitanje svojine. Po svemu sudeći u novim nadzornim odborima i novoj miješanoj svojini dobili bi moćnu instituciju privrednog sistema koja je u stanju da ponese teret razvoja privrede. Novi nadzorni odbori na ovoj novoj miješanoj svojini ubrzano bi gradili novu i uspješniju privredu. Spasili bi se postojećeg gliba političke svojine i nadzornih odbora kao političkih tijela u šta se zaglavila naša privreda i društvo.

    Sva ova pitanja zaslužuju najozbiljniju raspravu.

    Spadate među žestoke kritičare daljeg zaduživanja BiH kod MMF-a Svjetske banke i drugih međunarodnih izvora finansiranja, no budžeti za 2014. godinu i RS-a i FBiH oslanjaju se na nove inostrane kredite… Da li je u trenutnoj situaciji uopšte moguće budžet bazirati na drugim izvorima finansiranja i na kojim, kada sagledamo propalu domaću privredu i gotovo potpuno uništenu proizvodnju?

    Realnih materijalnih izvora za otplatu kredita nema. Mi smo već upali u spiralu dugova kada moramo da posuđujemo da bi vraćali, odnosno da bi udovoljavali domaćim obavezama. Već smo izgubilli suverenitet i slobodu. U dužničkom smo ropstvu. Od milosti MMF, neke njegove nove tranše, zavisi mogućnost Vlade da ostvari potrebne isplate. Već se i budžeti i druge odluke donose po diktatu MMF-a. Naša vlast je marionetska – tuđa koja govori našim jezikom.

    Mi nemamo svoju vlast. Onu koja ne bi provodila tuđe nego bi štitila interese vlastitog naroda. Put propadanja u kolonijalno ropstvo je jasan i na mnogo mjesta u svijetu je ponovljen. Po istom scenariju.

    Kojem scenariju… Možete li pojasniti korake ili faze koje jednu državu vode ka dužničkom ropstvu iz koga više nema povratka?

    S obzirom da neće moći vraćati dugove i udovoljavati, prije svega socijalnim potrebama, vlada će se povećano i ubrzano zaduživati. Kako je privrede sve manje, a samo su ostali ljudi, onda će se na njih navaljivati sve veći porezi kako bi se prikupila sredstva za otplatu dugova. Tu je i preostala privreda koja će sve više propadati pod teretom sve većih poreza.

    Ubrzo će nastupiti faza preuzimanja od stranaca svega što je najvrednije (reprogramiranje dugova). Kao vječni dužnici tada ćemo biti u neprolaznom kolonijalnom ropstvu. Sva „akumulacija” će odlaziti u inostranstvo, a mogućnosti za vlastiti razvoj neće biti. Izgubićemo svoju slobodu i samostalnost. Bićemo područje nuklearnog i ostalog otpada, prljavih i industrija jeftine radne snage.

    Tako prikupljena sredstva neće biti dovoljna za otplatu prispjelih rata pa će se smanjivati budžetski izdaci za socijalne, kulturne i potrebe privrede (subvencije i slično). Kako ni to neće biti dovoljno, ubrzano će se rasprodavati sve što je najvrednije (prirodna bogatstva i slično). Naravno da sve to neće biti dovoljno. Ubrzo će nastupiti faza preuzimanja od stranaca svega što je najvrednije (reprogramiranje dugova). Kao vječni dužnici tada ćemo biti u neprolaznom kolonijalnom ropstvu. Sva „akumulacija” će odlaziti u inostranstvo, a mogućnosti za vlastiti razvoj neće biti. Izgubićemo svoju slobodu i samostalnost. Bićemo područje nuklearnog i ostalog otpada, prljavih i industrija jeftine radne snage.

    Da li će se sadašnje mame i tate stidjeti pred svojom djecom, unučadi, praunučadi, zašto su ovo dozvolili. Zašto su im rasprodali zemlju i oduzeli budućnost. Uništili živote. Mi smo prezaduženi. Već smo u nepodnošljivom i inostranom i unutrašnjem dugu. Sav problem je što se vlast potpuno odmetnula od naroda i niko više ne može da je zaustavi na ovom putu zla.

    U sljedećem nastavku: Da li se i kako BiH može isčupati iz dužničkog ropstva?

    (DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)
    23.01.2014

  6. U celokupnoj svetskoj roobnoj razmeni obrće se 50 puta više novce nego robe. Razumljivo je da toliko fiktivno naštampan novac mora da završi u zaduživanju država, privrede i naroda. To se radi smišljeno(Videti knjigu Čosudovski Globalizacija siromaštva). NOvac se fiktivno štampa novac u Fedrealnim američkim rezervama (privatna banka koje se pradstavlja da je centralna)oni su istovremeno vlasnici i Evrospke centalne banke. Štampaju novac i pozajmljuju SAD I EU. EU pozajmljuje novac svojim kompanijama i pozajmljuju novac građanima. FR i ECB u bacuju novac u multiacionlane banke. Oko 1000 multinacionalnih banaka i korporacija sve drže pod kontorlom. Oni dobijaju fiktino naštampan novac iz Federalnih rezervi. Ove banke taj novac prosleđuju komercijalnim bankama, a te komercialen banke daju kredite komapnijama i grašanima.
    Na drugoj strani se nalaze Vol strit, MMF i Svetska banka.
    A ovi taj novac pozajmljuju državama kao što smo mi i drugi u dužničkom-kolonijalnom ropsvu. Ovo je način držanja pod kontrolom države.
    I tako se iz jednog centra fiktinvim bezvredim novcem zadužiju narodi koji neće da rade nego da žive na tuđ račun, taj fiktivni novac mora biti vraćen proizvedenim robama, a mi proizvodnje i robe za izvoz nemamo.
    Bela kuća vrši pritisak na države i oni postavljaju marionetske vlade (Videti knjigu Džon Perkins Ispovest ekonomskog ubice). Ako ne uspe nametanje marioneske vlade onda ide NATO pakt.
    Prvi mehanizam slamanje nacionalen ekonomije je opšta liberalizacija (sve otvoriti neka bude privatno, može da ulazi roba koja hoće).
    Drugi mehanizam je banditska privatizacija.(ovo što kod nas imamo)
    Treći mehanizam devizni kurs (vezanost deviznog kursa).

Оставите одговор на vojo85 Одустани од одговора