Орић се враћа кући

Швајцарски суд одобрио екстрадицију ратног команданта Насера Орића Босни и Херцеговини.

четвртак, јун 25, 2015 / 15:16

Швајцарски суд одобрио екстрадицију ратног команданта Насера Орића Босни и Херцеговини.



0 КОМЕНТАРА

  1. Толико о међународној правди и непристрасности када су у питању крупни ратни злочини и злочинци! За побијене Србе нико никад неће одговарати, то је чињеница коју морамо болно прогутати, а ми смо наивно потрчали у сусрет неком „суочавању са прошлости“, и сад главом у зид! Наша политичка руководства су тешки дилетанти!

  2. Ма јел’се ово јавио Харпер!?

    Велиш, крива међународна заједница!?!?

    За побијенЕ Србе ће неко итекако одговарати, а Насер Орић није ослобођен. БиХ је својим захтјевом за изручење прихватила обавезу да спроведе поступак истраге против Орића до краја. Ако Тужилаштво БиХ својим доказима каже да не постоји разлог за суђење или на суђењу ослободи Орића, опет Србија има право да са својим доказима тражи суђење Орићу (под условом да докази које има Србија буду довољно јаки за осуду).

    Овдје морам похвалити Тужилаштво Србије јер је натјерало Тужилаштво БиХ да из ладице извади истрагу против Орића.

    Сад су на потезу Иванић, Црнадак, Тадић и Босић који својим колегама морају казати да је неприхватљиво њиховово залагање за потенцијалне ратне злочинце и да под пријетњом напуштања свих БХ-институција натјерају да се дистанцирају од Орића јер су ставили те институције у службу потенцијалног ратног злочинца.Зато није крива међународна заједница него Бакирови надничари које сам горе поменуо

    Е сад, како ће гости у Поточарима који ће доћи из читавог свијета поднијети да се у ВИП-ложи 11.06. поред њих налази осумњичени ратни злочинац друго је питање.

    Сад бар српски политчари имају разлог да не иду у Сребреницу вадећи се да неће да буду у друштву са Орићем.

    .

  3. Ма јок, није крива „међународна заједница“, вели Симо.

    Само што не памтимо баш сви као амебе. Прије четири године имали смо идентичан случај – Дивјак. И шта је урадио Симин предводник? Извршио јалови притисак, усмјерен на радикализацију односа и купљење јефтиних политичких поена, пријетио отцјепљењем…

    И? Какав је резултат притиска? Јесмо ли се одвојили?
    Не, него је у међувремену издвојио додатна средства за исто то тужилаштво које је критиковао! А, резултат се огледа у епилогу случаја Орић, нажалост. И у референдуму у најави, наравно.

  4. Знао сам.

    Телаук је по овом питању добио налог да напада међународну заједницу како би се прикрило понашање српских представника у БХ-институцијама које су се ставиле у службу Насера Орића без и једног протеста српских представника у тим институцијама.

  5. Ратио,

    Јована Дивјака из затвора није избавио Савјет министара и Предсједништво БиХ него његови адвокати и за то им је требало више мјесеци него Бакиру и Звиздићу дана за Насера.

    Не оптужујем ја Иванића и Босића због тога што је Насер предат властима БиХ, него што су дозволили да институције БиХ, у којима они представљају Србе, буду у служби Насера Орића.

    Разумијеш ли ти то?

    Не иде ти добро мијешање баба и жаба.

  6. naser orić, dudaković i ostali su na slobodi zahvaljujući Dodiku i njegovim tužiocima u sarajevu. SNSD je iskljućivi krivac, krivac broj 1. Broj 2 je tužilaštvo u srbiji i naravno onaj majmun vučić.
    Zapitajte se zašto SNSD nikad nije želio da se potencira priča o ratnim zloćinima preko organa u Sarajevu ? Ko me je to najviše odgovaralo? Zna se SNSD lopovima. Nemam živac ani volje da vam pojašnjavam detaljnije.

  7. Симо П. Ороз,

    Јел’ твој проблем СЗП или Орић и селективна правда? Чини се да је ово прво.

    Везано за наше представнике у Сарајеву мислим да ће, све и да су сагласни са оваквим развојем догађаја (како ти тврдиш а ја чисто сумњам) предузети све што је у њиховој моћи да се неправда исправи. Ако не због жртава и правде (у шта вјерујем), а оно због избијања оружја из руку манипулаторима, специјализованим за манипулације жртвама и страдањима сваке врсте.

  8. ratio, 25.06.2015. 16:57:47

    “Везано за наше представнике у Сарајеву мислим да ће, све и да су сагласни са оваквим развојем догађаја (како ти тврдиш а ја чисто сумњам) предузети све што је у њиховој моћи да се неправда исправи.“

    Шта ће они урадити видјећемо и о томе нећу да полемишем.

    Ја говорим о томе шта су они (не)чинили до сада. Та прича како ће они нешто касније урадити, само да би се оправдало ћутање и нереаговање на злоупотребу институција БиХ, је за малу дјецу.

  9. Читава ова ујдурма је од самог почетка била само још једна од бројних западних антисрпских инсценација, специјалних „операција“; још један игроказ-„дрон“ за наивне, блесаве, хипнотисане, комиране Србе и њихову марионетску, послушничку, гмижућу, политикантску, компрадорску олош-„елиту“ и фукару; још једно од безбројних ПОНИЖЕЊЕ српског народа од стране перфидног, расистичког, шовинистичког, фашистичког Запада, илити, прецизније речено, Четвртог англо-америчко-германског НАТО-наци-фашистичког Рајха, којег неки овдје – због разноразних разлога, а најчешће ситносопственичких, квислиншких – воле називати и „меЏународна (америчка!) заједница.“

    Монструм (по ратном свједочењу његовог сопственог „дајџе“ Ибрана Мустафића) фуњара, убица, криминалац, рекеташ, кољач, лопов, кокошар, сјецикеса… НАСЕР ОРИЋ, надређени му Алија Изетбеговић и остала ратна балијска факир-фукара, сребреничке убице, ГЛАВОСЈЕЧЕ, кољачи, ТАЛИБАНИ, су током грађанског рата у бившој БиХ били НАТО-ПЈЕШАДИЈА тј. америчко-британско-германско „ТОПОВСКО МЕСО“ и „ПОТРОШНА РОБА“. НАТО, односно Американци, Британци, Нијемци, Турци… су их наоружавали, финансирали, облачили, хранили, обучавали, пружали информативну, извиђачку, пропагандну и логистичку подршку у рату против Срба. Како онда неко може очекивати да ће Запад, односно неки његов илегални, ад-хок, инквизициони квази-„суд“, који је под потпуном контролом Американаца и НАТО-а, процесуирати и осудити оне који су за НАТО ратовали? Да ли је то свима јасно?

    Ноам Чомски и Едвард Херман у књизи „Производња сагласности“ описујући ратне конфликте широм свијета, у које је по правилу увијек умијешан Запад и САД (било као покретач или као медијатор и дозатор „контролисаног хаоса“ којег је сам иницирао, када је ријеч о ЖРТВАМА поменутих сукоба у контексту њиховог медијског (и правосудног) третирања, разликују двије категорије:

    – ДОСТОЈНЕ („worthy“) ЖРТВЕ, tj. Западу битне, релевантне, важне, и
    – НЕДОСТОЈНЕ („unworthy“) ЖРТВЕ, небитне, ирелевантне, неважне.

    „ДОСТОЈНЕ“ су наравно жртве које су пале на страни Запада; њихов број и њихове патње ће се преувеличавати до неслућених граница и размјера; злочини у којима су убијени или настрадали биће од Запада категорисани као „геноцид“, без обзира на чињенице и околности у којима су страдали, о њима ће западни медији без икаквих ограничења непрекидно извјештавати, судови ће гонити њихове егзекуторе, без обзира да ли су пали у оружаној борби или су били убијени у спорадичним актима ратних злочина; о њима ће се снимати филмови, писати књиге, драме, позоришни комади, музичка дјела, играће се позоришне представе, правити изложбе… другим ријечима биће медијски, пропагандно и правосудно у центру пажње западног јавног мњења.

    С друге стране, „НЕДОСТОЈНЕ“ ЖРТВЕ биће третиране сасвим супротно од горе описаног – западним медијима и новинарима биће скоро па ЗАБРАЊЕНО да о еима извјештавају, трпјеће цензуру, биће запрањено исказивање било какве самилости и саосјећања са њиховим патњама, дакле баш онако како су западни фашисти и шихови медији, политичари, квази-судови „правде“ поступали и поступају са српским жртвама, српским мученицима, убијеним цивилима, заробљеним војницима, жртвама декапитације силованим дјевојчицама, прогнаним са својих огњишта из својих кућа, станова… Стога њихови судови неће процесуирати злочине над њима, о њима се неће правити холивудски филмови.

    Имајући све ово у виду, поставља се пизање: Ко су ти Срби и српска ГМИЖУЋА, МАЗОХИСТИЧКА, КОНВЕРТИТСКА, ПОТУРЧЕНА ОЛОШ-„ЕЛИТА“ КОЈА ЖУРИ У ЗАГРЉАЈ ПЕРФИДНИМ АНТИСРПСКИМ ЗАПАДНИМ ЗЛОТВОРИМА?
    Како Срби могу очекивати било какво добро од сопствених западњачких џелата, ако је пд стране Запада зацртано и пројектовано да Срби има да нестану као озбиљан, суверен, политички, државотворан народ на Балкану, да буду потпуно атомизовани, рашчеречени, маргинализовани и сведени на неку врсту балканских Индијанаца, културно-умјетничког друштва?

    Све је очигледније да је српски народ (тачније, његова издајничка, конвертитска, одрођена, поданичка, удворичка, однарођена политикантска ОЛОШ-„ЕЛИТА“), потпуно хипнотисан и да је изгубио разум и орјентацију у времену и простору, да је дефинитивно оболио од болести „СПОРО ПАМТИМ – БРЗО ЗАБОРАВЉАМ!“ па не УМИЈЕ ДА ПОЈМИ И СПОЗНА ко су му и гдје се налазе његови душмани, непријатељи и ЏЕЛАТИ, а ко су и гдје његови братски пријатељи, они који му нуде помоћ без условљавања, понижавања, без уцјена и ултиматума.

    Како назвати оног (или оне) који САМОУБИЛАЧКИ, безглаво, сумануто, бесловесно, мазохистички, ХРЛИ(Е) У СМРТОНОСНИ „ЗАГРАЉАЈ“ СОПСТВЕНИМ ЏЕЛАТИМА? Морони, идиоти, имбецили, будале, несрећници, слијепци, или можда плаћенички, ИЗДАЈНИЧКИ ОЛОШ, марионете, квислинзи, окупациони гаулајтери…?

    Какву судбину и статус Срби могу да очекују у друштву те перфидне „меџународне“, србождерске америчке „заједници“, зорно нам наговјештавају ВЕЋ ДУЖЕ ОД ДВАДЕСЕТ ГОДИНА сви западни СРБОЖДЕРСКИ медији, политичари, аналитичари, ИНТЕЛЕКТУАЛЦИ, НОВИНАРИ, културни радници, филмаџије, књижевници, писци и остала западна антисрпска, антируска, антиправоиславна, антисловенска „елита“, која се иначе, када је Балкан у питању, води и поступа према политици коју је још почетком 19. вијека формулисао и установио британски политичар и државник Бенџамин Д’Израели (иначе Хазар) својим „источним питањем“. А то је дакле КОНТИНУИРАНА АНТИСРПСКА ПОЛИТИКА, будући да су православни Срби „мали Руси“.
    Таква антисрпска политика Запада на Балкану траје до дана данашњег.
    Уосталом, ето вам те британске (ЧИТАЈ АМЕРИЧЕ, НАТО-овске!) „РЕЗОЛУЦИЈЕ О СРЕБРЕНИЦИ“, сјетите се одлука Запада о (не)изручењу и екстрадицији, приликом фингираних „хапшења“ Ганића, Дивјака, и хиљаде других гадости све до „милосрдног западног анжека“ и осиромашеног уранијума.

    Другим ријечима – ДОЗВОЉЕНО ЈЕ, ЧАК ПОЖЕЉНО (без било каквих консеквенци и икаквог страха од неког кривичног гоњења и процесуирања у земљама западне „меџународне заједнице!), УБИЈАТИ, прогонити, мучити, черечити, клати СРБЕ (ЧИТАЈ РУСЕ), одсијецати им главе, силовати српске дјевојчице, жене и старице, пљачкати их, отимати им имовину, станове, куће… јер вам Велики англо-америчко-германски НАТО-фашистички Брат унапријед све опрашта и аболира вас од било какве одговорности.

    Тамо негдје 1943. године када је увидио какву перфидну игру играју Британци са Србима током Другог свјетског рата, ђенерал ДРАГОЉУБ ДРАЖА МИХАИЛОВИЋ послао је својим командантима писмено наређење да прекину комуникацију и буду врло опрезни са британским официрима/шпијунима и одбију им давати било какве информације, наглашавајући:

    „БРИТАНЦИ СУ ОБИЧНИ ТРГОВЦИ ЉУДСКИМ МЕСОМ,
    И ДА НЕМА НЕМАЦА
    БРИТАНЦИ БИ БИЛИ НАЈГОРИ НАРОД НА СВЕТУ!“

    У контексту данашњег времена и дешавања, пошто су Британци (као и Нијемци уосталом) у међувремену постали обичне европске пудлице америчких фашиста, ријеч „Британци“ треба замијените ријечју „АМЕРИКАНЦИ“.

    Толико о „Британско-њемачкој (ЧИТАЈ АМЕРИЧКО-НАТОовској!) иниCIAтиви“ и њиховим главним локалним протагонистима, марионетамна и тројанским коњима у Републици Српској и БиХ.

  10. http://www.nspm.rs/hronika/milorad-dodik-naser-oric-je-ratni-zlocinac-tisina-srpskih-predstavnika-u-institucijama-bih-kada-treba-da-zastite-srpski-narod-je-suvise-glasna.html

    Милорад Додик:

    Насер Орић је ратни злочинац, Српска ће одлучити да ли је потребан овакав Суд и Тужилаштво у БиХ

    четвртак, 25. јун 2015.

    Председник Републике Српске Милорад Додик изјавио је Срни да ће Насер Орић за њега лично и за готово сав српски народ, а посебно Србе у Републици Српској увек бити ратни злочинац, без обзира на одлуку правосуђа Швајцарске да га испоручи БиХ.

    – Процесуирање Насера Орића у Србији извело би на светло дана више стотина доказа и сведока о злочинима над Србима сребреничког краја. Зато је Насер Орић за бошњачку политичку елиту био последња линија одбране једне од највећих обмана с краја 20. века – а то је прича о Сребреници. Она без Насера Орића и злочина које је починио не може бити ни потпуна ни испричана. Зато су готово све заједничке институције биле у функцији удруженог подухвата за заштиту бошњачких злочина – истакао је председник Српске.

    Он је рекао да је захтев Тужилаштва БиХ да Швајцарска изручи Насера Орића БиХ био покушај спасавања бившег сребреничког бошњачког команданта од могућег изручења у Србију, по истом сценарију као и у случајевима Ејупа Ганића и Јована Дивјака, а који након тога нису били предмет гоњења.

    Додик је оценио да се тиме Тужилаштво БиХ отворено ставило на страну, не само ратног злочинца Насера Орића, већ и на страну свих оних који бране злочин који су починиле муслиманске снаге над Србима у Сребренци.

    Додик најављује референдум због случаја „Орић“

    Председник Републике Српске Милорад Додик оштро је реаговао због непроцесуирања ратних злочина над Србима.

    Он је после одлуке да бивши командант муслиманских снага у Сребреници Насер Орић буде изручен Сарајеву, а не Београду, најавио могућност одржавања референдума о подршци раду Суда и Тужилаштва Босне и Херцеговине.

    Ентитетски председник каже да одлука још није коначна, али да ће почетком наредне седмице одлучити да ли ће затражити посебну седницу Народне скупштине Републике Српске.

    На тој седници ентитетског парламента, како објашњава Додик, посланици би се изјаснити да ли је потребан овакав Суд и Тужилаштво БиХ.

    Председник Српске још једном је истакао да владајућа коалиција има подршку 44 посланика, а у наредноим периоду рачунају на још већу подршку.

    Цинично образложење тужилаштва

    – Цинично злоупотребљавајући надлежности, Тужилаштво БиХ је свој захтев образложило сумњом да би изручење у Србију угрозило процесуирање предмета који се води пред правосуђем БиХ. Истовремено, нису објаснили јавности зашто у овом предмету, од 2009. године од када су га преузели од суда у Бијељини, нису ништа урадили – нагласио је председник Српске, подсетивши да је МУП Републике Српске још 2006. поднео кривичну пријаву против Орића са више од 600 доказа у прилогу.

    Додик је оценио да је сасвим јасно да је злоупотреба институције Тужилаштва БиХ имала за циљ да се предмет „Орић“ не процесуира пред Тужилаштвом за ратне злочине Србије и да не буде задовољена правда.

    Прикривање и одбрана злочина

    – Прикривање и одбрана злочина, у којима су учествовале и остале институције БиХ, изазивају јаке фрустрације код потомака жртава, али и код целокупног српског народа, и свакако да доприносе бржем распаду БиХ. Суд и Тужилаштво БиХ, као неуставне и наметнуте правосудне институције, оваквим поступком само су потврдиле да су силом инсталисане управо због обрачуна са Србима и Хрватима, и у функцији заштите злочина Бошњака – рекао је предсједник Републике.

    Додик је нагласио да је поражавајуће било и ћутање српских представника у Савету министара БиХ који нису нашли за сходно да упитају Дениса Звиздића у чије име БиХ треба да учини све да помогне Орићу, упитавши да ли СДС, ПДП и НДП постају саучесници у прикривању злочина Насера Орића над Србима сребреничког краја?

    Гласна тишина српских представника

    – Тишина српских представника у заједничким институцијама БиХ када је реч о заштити интереса српског народа и Републике Српске овога пута је била гласнија због чињенице да представници тих истих партија у парламенту Српске веома гласно констуришу приче и на тај начин понижавају институције Српске с циљем њихове дестабилизације. Док су носиоци власти у заједничким институцијама БиХ чинили све у одбрани Насера Орића и његових зличина, ћутање српских представника, које не знам како да протумачим него као одобравање, још је било гласније – оценио је Додик.

    Додик одликовао младе репрезентативце пореклом из РС

    БАЊАЛУКА– Председник Републике Српске Милорад Додик одликовао је данас чланове омладинске фудбалске репрезентације Србије, који су пореклом из Републике Српске, Медаљом заслуге за народ – за достигнућа у области спорта и освојену титулу првака света.

    Одликовања су на пријему код Додика примили Миладин Стевановић и Срђан Бабић, док Мијат Гаћановић и Немања Максимовић због обавеза нису присуствовали пријему.

    „Ми смо ипак из Републике Српске и овако нешто нам посебно значи”, рекао је је Стевановић, пореклом из Бијељине.

    Бањалучанин Срђан Бабић рекао је да је захвалан свима, додавши да је одушевљен због примљеног одликовања, посебно што му је оно уручено у Бањалуци и РС.

    (Б92-Срна-Бета)

  11. http://www.nspm.rs/hronika/edvard-herman-zasto-se-mit-o-srebrenici-odrzava-zivim.html?alphabet=c#yvComment40859

    Едвард Херман:

    Зашто се мит о Сребреници одржава живим?

    уторак, 07. јун 2011.

    Један од најважнијих разлога због којих се у медијима Младић представља као веома лош човек, јесте тај што је неопходно обновити идеју о војним интервенцијама као хуманим интервенцијама

    Професор Едвард Херман, емеритус на Вартоновој школи економије Универзитета у Пенсилванији и Аненберговој школи за комуникације Универзитета у Пенсилванији изузетан је познавалац деловања пропагандног модела у спровођењу политике моћи. Аутор је студија: „Производња сагласности, политичка економија масовних медија“ (коаутор Ноам Чомски), „Глобални медији“, „Мит о либералним медијима“, „Испод хипокризије: декодирање вести у доба пропаганда“, укључујући и речник двоструког говора деведесетих „Политика геноцида“ и многих других… Недавно се у САД појавила дугоочекивана студија професора Хермана: „Сребренички масакр, Чињенице, Контекст, Политика“, коју је написао са још шест аутора. Ова студија би ускоро требало да се појави и на српском језику у издању фонда „Историјски пројекат Сребреница“.

    Како би прокоментарисали хапшење генерала Ратка Младића које је председник Србије Борис Тадић представио у спектакуларном наступу, бескрајно понављаном на српским медијима у којем је Тадић наступио у стилу Барака Обаме који објављује свету да је Осама бин Ладен убијен и да је захваљујући маринцима свет ослобођен још једног страшног злочинца. У вези са хапшењем Младића најстрашнија оптужба која му се приписује је Сребреница. Због чега је потребно одржати мит о Сребреници живим?

    Неопходно је одржавати мит о Сребреници живим зато што је Сребреница постала симбол западних интервенција, интервенција САД, као интервенција које се спроводе у хуманитарне сврхе. Сребреница је направљена као симбол злог непријатеља: она показује колико су до сржи зли и окрутни непријатељи САД и Запада. Младић је представљен као веома лош човек: одговоран за убиства у Сарајеву, за Сребреницу и многе страшне ствари. То је стандардни поступак инаугурисан када су се САД и НАТО укључиле у рат и поставља се питање због чега им је то сада потребно. Запад је кренуо у нови поход, на Египат, Тунис, Средњи Исток и сада напада Либију, Авганистан и Пакистан и поставља се један мали проблем: на који начин оправдати све те војне интервенције. Па, погледајмо како смо дивну ствар урадили у Југославији. Дакле, један од најважнијих разлога због којих се у медијима Младић представља као веома лош човек, јесте тај што је неопходно обновити идеју о војним интервенцијама као хуманим интервенцијама. Ви и ја знамо да је то лаж и превара, али другима је довољно да кажете: Сребреница и да произведете слику масовног убиства. И сви ти људи проглашавани су за злочинце без да им се судило, осим у овим лажним судовима типа Хашког трибунала и са њим повезаним локалним судовима. И, тако, имамо људе који симболизују зло и хуманитарни аспект борбе САД-а и Запада. Хуманитарне циљеве империјалног пит була: НАТО.

    Српска влада и политичари веома су подложни империјалним притисцима и реализују све што Империја тражи од њих са пузајућим задовољством. Империји је било потребно да се ухвати тај „зао“ човек, како би се свет подсетио хуманитарне мисије као сврхе војних интервенција, и Тадић је ухватио зликовца. Српска влада пузи пред западним силама. Они су се савили и бришу чизме онима који су победници у сукобу и од којих сада зависе.

    О овом догађају не може да се чује ниједно диспаратно мишљење у медијима у Србији.Алтернативни медији, укључујући сајтове, под сталним су ударом. Да ли је тако и у САД?

    Свакако да јесте. Мејнстрим медији у САД следе званичну партијску линију. Истина о Сребреници као српском геноциду није никада довођена у питање, а Младић је криминалац и геноцидалиста. Када је реч о партијској линији то је исто као у тоталитарном друштву: она се беспоговорно спроводи и медији не смеју да је доводе у питање.

    А шта је са алтернативним медијима у САД?

    Нема много истинских алтернативних медија, а ти малобројни такође следе партијску линију. Часописи какви су „Нејшн“ и „Прогресив“ о питањима Србије су веома кукавички суздржани. Једини заиста независни прави алтернативни часопис је „З“ („Зи“) магазин, и имам редовну колумну у том часопису. У том часопису сам представио књиге Дајане Џонстон, Џона Локланда: „Травестија о Хашком трибуналу“, и пет или шест других дисидентских књига о Југославији и Србији. И, веровали или не, једини сам приказао ове књиге у САД. „Нејшн“ их није приказао, ни „Ин тхис тимес“, као ни „Прогресив“, зато што се плаше: партијска линија је тако чврста када се ради о Југославији и Хашком трибуналу да они не смеју ни да дотакну проблем. То је заиста страшно.

    Професоре, како можемо да разумемо понашање медија у Србији? Ови медији су своју пропаганду усмерили против интереса сопствене земље и народа. Да ли су медији у Србији постали саставни део пропагандног система Запада?

    Медији у Србији су постали исти пропагандни систем какав постоји у другим западним државама. У САД огроман је раскорак између онога што жели народ и онога што медији намећу као теме. Јавност не жели да се толико новца троши на војне издатке већ на цивилне: желе да се више новца одвоји за школски систем, водоснабдевање итд, али медији овакве ствари не објављују. Сада нас убеђују да је дефицит хитнији од решавања проблема запослења и тако даље. Мејнстрим медији су контролисани од стране корпоративних група, ради се о веома концентрисаном власништву уско повезаном са бизнисом и адвертајзингом итд, и то је оно што смо Ноам Чомски и ја показали у књизи: „Производња сагласности“. Власништво, рекламна индустрија, зависност од официјелних извора, флак, то су филтери кроз које информације пролазе и постају основ за информисање људи. Те информације, међутим, морају и увек служе интересима елите. Медијска корпоративна елита је увезана са осталим елитним интересима. Медији у Србији су такође увезани са корпоративним интересима, политичким и осталим интересима, не само у Србији, већ глобално. То објашњава да су и они постали део медијске праксе: рад по смерницама које поставља глобална елита која забрањује да се о Сребреници говори мимо партијске линије.

    Разговарала Биљана Ђоровић

    (Печат, 6. јун 2011)

  12. http://www.pecat.co.rs/2010/08/edvard-herman-o-politici-genocida/


    EDVARD HERMAN O POLITICI GENOCIDA

    Интервју | avgust 7, 2010

    Razgovarala Biljana Đorović

    Bezvredne su žrtve koje su stradale od genocida koji je izvršio SAD ili njegovi klijenti. Vredne žrtve su one koje su ubili naši neprijatelji i mete. Zato su stradali Muslimani žrtve genocida, a stradali Srbi u „Oluji“ nisu žrtve etničkog čišćenja.

    Edvard Herman, profesor emeritus na Vartonovoj školi ekonomije i Anenbergovoj školi za komunikacije Univerziteta u Pensilvaniji, izuzetan je poznavalac delovanja propagandnog modela u sprovođenju politike moći. Ovaj ekspert za korporativna i regulatorna pitanja, političku ekonomiju i medije, prijatelj i saradnik Noama Čomskog, napisao je studije koje su precizno dekodirale mehanizme, odnose, uzroke i posledice sistema koji počiva na interesima moćnih: „Zločini u Vijetnamu“; „Kontrarevolucionarno nasilje, činjenice o prolivanju krvi i propaganda“ (sa Noamom Čomskim); „Politička ekonomija ljudskih prava, prvi deo: Vašingtonska veza i fašizam u trećem svetu“ (sa Noamom Čomskim); „Politička ekonomija ljudskih prava, drugi deo: Nakon kataklizme, postratna Indokina i rekonstrukcija imperijalne ideologije“ (sa Noamom Čomskim); „Korporativna moć – korporativna kontrola, studija fondova u XX veku“; „Prava mreža terora“; „Uspon i pad bugarske veze“; „Proizvodnja saglasnosti: Politička ekonomija masovnih medija“ (sa Noamom Čomskim); „Industrija terorizma“; „Ispod hipokrizije: Dekodiranje vesti u doba propagande, uključujući i rečnik dvostrukog govora devedesetih“; „Trijumf tržišta“; „Globalni mediji“ (sa Robertom Mekčesnijem); „Mit o liberalnim medijima“…
    Sa Edvardom Hermanom razgovaramo o studiji „Politika genocida“ koju je napisao sa Dejvidom Petersonom (objavljenoj maja ove godine u izdanju Monthly Review Press-a iz Njujorka). Do kraja godine trebalo bi da se pojavi i studija „Politika Srebreničkog masakra“, koju Herman piše u saradnji sa još šest autora.

    „Politika genocida“ je jedna od najvažnijih knjiga u našem vremenu i predstavlja kvintesenciju vašeg i Čomskovog dekodiranja proizvodnje saglasnosti, medijske podrške zločinačkoj politici Zapada, politike ljudskih prava i propagande. Kao strukturalista, polazite od stanovišta da sistem počiva na bazičnim, predominantnim strukturnim odrednicama. Koje su to odrednice?
    U knjizi „Proizvodnja saglasnosti“, Noam Čomski i ja pokazali smo da je korporativni sistem zasnovan na interesima nevidljivih dominantnih snaga. Korporativni finansijski interes rukovodi i diktira politiku velikih sila, dominira u SAD-u i diktira njenu unutrašnju i spoljnu politiku. Mi se sada nalazimo u periodu u kome se ova struktura moći širi i iznova uspostavlja kao jedina: sa nestankom Sovjetskog saveza, SAD koristi NATO za procese koji podrazumevaju vođenje neprekidnog rata. U SAD-u uopšte nismo više u mogućnosti da reformišemo sistem koji je sada prošao zakone i nove regulative, posle čega se više ne mogu kontrolisati velike banke koje su postale isuviše moćne i imaju ogroman, ključni uticaj na američku politiku. Živimo, dakle, u svetu u kome korporativni finansijski sistem određuje unutrašnju i spoljnu politiku zemalja, što se pokazuje i u malim zemljama koje su poražene u ratu, i u kojima se različitim kontrolisanim i uvežbanim mehanizmima na vlast dovode kvislinzi koji se savijaju i puze pred velikim silama; zato je i otpor ovim procesima u tim zemljama skoro neznatan.

    Politika genocida je kompleksan pojam. Zamolila bih vas da nam opišete genealogiju rutinizacije ove politike.
    Vaši čitaoci razumeju, u to sam siguran, da je u pitanju ironična upotreba reči „politika“, jer kako možete imati politiku nečega što je tako strašno kao genocid. Naslovom smo želeli da sugerišemo da je genocid, kao najveće zlo, ispolitizovan u ovom svetu na način na koji je ispolitizovana reč „terorizam“: jedna ružna reč sa konotacijom nečeg lošeg, zla. Politika terorizma podrazumeva da ljudi koji imaju moć mogu nazivati svoje neprijatelje teroristima i predstaviti sebe i svoje saveznike kao borce protiv terorizma, dok je politika genocida usmerena na to da pokaže da to rade samo loši momci – nikako mi ili naše države klijenti. U knjizi „Proizvodnja saglasnosti“, Čomski i ja napisali smo poglavlje „Vredne i bezvredne žrtve“. Bezvredne su one žrtve koje su stradale od našeg genocida, genocida koji smo izvršili mi ili naši klijenti, kakvi su, recimo, Izraelci koji ubijaju Palestince – bezvredne žrtve, zato što je Izrael jedna od ključnih država klijenata SAD-a. I onda kada je Indonezija ubijala na stotine seljaka, oni su bili bezvredne žrtve. Sve to demonstrira savršeno uklapanje sveta sa visoko ispolitizovanim sistemom definicija. Vredne žrtve su one koje su ubili naši neprijatelji i mete. I u tim slučajevima se koristi reč „genocid“. Uzmimo za primer Bosnu: SAD i NATO su podržavali bosanske Muslimane, tako da kada su oni bili ubijani, proglašavani su za vredne žrtve nad kojima je izvršen genocid, a kada su ubijani Srbi – to nije mogao biti genocid jer su Srbi bili bezvredne žrtve. U knjizi „Politika genocida“ navodimo veoma dobar primer – primer Srebrenice u vezi sa kojim je čitav događaj od 11. jula izvučen iz konteksta dešavanja u i oko Srebrenice: žrtve, Muslimani, bile su vredne žrtve i zato se za zločine nad njima i mogao primeniti pojam genocida. A ako razmotrite dešavanja u Hrvatskoj i Krajini, gde je Hrvatska uz pomoć SAD-a proterala 250.000 Srba, 1995. mediji to nisu nazvali čak ni etničkim čišćenjem, iako je to jedan od većih primera etničkog čišćenja u modernoj istoriji, tokom kojeg je ubijeno nekoliko hiljada Srba iz Krajine; ali, radi se o bezvrednim žrtvama čime je ovo dešavanje diskvalifikovano za kategorizaciju kakva je genocid.

    Govorite o politizaciji zasnovanoj na inflaciji samog pojma genocida?
    Da, o veoma selektivnoj upotrebi reči genocid, koja podrazumeva da SAD i njegove klijentske države ne mogu nikako biti angažovane u vršenju genocida. Mi se uvek samo branimo od zlih ljudi i zemalja. Čak i kada ubijemo 3-4 miliona Vijetnamaca (obratite pažnju na raspon broja stradalih), ili preko milion Iračana.

    Kako je moguće da rat SAD-a protiv Vijetnama u kome je stradalo 3-4 miliona ljudi nije bio prepoznat kao akt invazije, kao genocidni poduhvat?
    To je akt koji je preduzeo SAD koji raspolaže ogromnom moći, a mediji su veoma snishodljivi prema takvoj politici. I dok velika moć ubija, mediji gledaju na drugu stranu kao i ogromna većina intelektualaca uostalom. Imate, dakle, medije ali imate i Ujedinjene nacije i njihov Savet bezbednosti, i imate agencije koje su kreirale UN. Tokom Vijetnamskog rata, a ni posle njega, nije bilo nikakvog suda UN koji bi sudio SAD-u, kao što ga nije bilo ni u slučaju agresije na Irak, gde je 2003. direktno prekršena povelja UN. Ujedinjene nacije formiraju tribunal samo tamo gde to odgovara SAD-u, ili gde one zažele da se sudi. I ti sudovi uključuju Srbe i lidere Darfura (Arapi koji su se udružili sa Kinezima). U slučaju Ruande, SAD se udružio sa Kagamijem i RPF-om (Revolutionary Patriotic Front), tako da je tribunal UN osnovan za Ruandu procesuirao Kagamijeve neprijatelje, a u slučaju Jugoslavije, SAD je želeo da UN osnuju Tribunal koji će suditi Srbima. Sve ove međunarodne institucije predstavljaju poluge američke moći: trijumfalna moć je danas još uvek oličena u SAD-u.

    Možemo li da govorimo o odgovornosti UN i organizacija kakve su Amnesty International i Human Rights Watch za uspešno sprovođenje politike genocida? Kako ste već rekli, međunarodni krivični sudovi duboko su umešani i predstavljaju deo strukture sistema.
    Sve ove organizacije moraju da se podrede željama SAD-a. Kao što smo rekli, krivični sudovi mogu da se organizuju samo za neprijatelje SAD-a. Takođe, imate i male tribunale kakva je Međunarodna kriminalna inspekcija (ICC), koja je osnovana pre nekoliko godina. SAD nije čak ni njen član, ali je toliko moćan da je uobličio način na koji ova komisija radi; a ona radi samo u slučaju da su mete odobrene od strane SAD-a. Jedna od stvari koju smo naglasili u knjizi „Politika genocida“ jeste ta da je ova komisija osudila samo crne Afrikance, i to njih 13-14; ova komisija morala je da isključi, međutim, one crne Afrikance koje SAD voli, na primer Kagamija u Ruandi i Musavenija u Ugandi, zato što su oni naši klijenti, i to bez obzira na to što se radi o jednim od najvećih ubica u modernoj istoriji. Dakle, imate Međunarodni sud za Ruandu i Jugoslaviju i imate Međunarodnu kriminalnu komisiju koje rade po direktnim potrebama i zahtevima Zapadnih sila, posebno SAD-a. Međunarodna komisija može da se angažuje protiv čelnog čoveka Darfura zato što to odgovara SAD-u i Izraelu jer skreće pažnju sa njihovih sopstvenih aktivnosti: sa invazije na Irak i sa izraelske akcije etničkog čišćenja na Zapadnoj obali. Ovakve međunarodne institucije koje osnivaju UN skreću pažnju međunarodne javnosti na slučaj Darfura, i na Arape na koje ima uticaj Kina, koji predstavlja dobru metu, a odvlače pažnju sa delovanja Izraela koji je naša klijentska država.

  13. http://www.pecat.co.rs/2010/08/edvard-herman-o-politici-genocida/


    EDVARD HERMAN O POLITICI GENOCIDA

    Интервју | avgust 7, 2010

    Kako bi onda trebalo da okarakterišemo sistem u kome je više od milion Iračana umrlo od kako je 2003. godine započet rat protiv Iraka? Akt agresije koji je SAD sproveo protiv ove suverene zemlje nije prepoznat kao zločin protiv čovečnosti, iako je akt agresije na Nirnberškom tribunalu proglašen za najveći međunarodni zločin i akomulirano zlo, te stoga predstavlja jasno kršenje Povelje UN i međunarodnog prava.

    U pitanju je apsolutizovani, centralizovani, globalni sistem koji je tako organizovan da ovi tribunali i komisije o kojima smo govorili isključuju najveći zločin iz svoje jurisdikcije. I Međunarodni krivični sud za Jugoslaviju, i Međunarodni krivični sud za Ruandu, i Međunarodna komisija, isključili su akt agresije iz svoje nadležnosti. Zašto su ga isključile? Zato što je SAD bio uključen u akt agresije. E zato ovaj akt nije bio ni predmet jurisdikcije ovih međunarodnih institucija.

    Vratio bih se na vaše ranije pitanje o Humans Right Watch-u i Amnesty International. Ove organizacije takođe isključuju agresiju kao pitanja koje su predmet njihove brige. Tako, kada je počeo rat u Iraku, Human Rights Watch je načinila opasku da se ona neće baviti tom problematikom, da je dobro što je pokrenut rat i da će se ona baviti onim što se događa nakon što je rat započeo. To je prosto nečuveno. Započinjanje rata je najvažnija stvar i svi drugi zločini koji se dešavaju posle toga derivati su tog najvećeg zločina, tako da možemo zaključiti da čak i organizacije za ljudska prava rade ono što SAD želi, i u skladu sa tim odbijaju čak i da kvalifikuju agresiju koju SAD sprovodi. A ako me pitate kako se SAD izvukao uprkos činjenici da je izvršio akt agresije i ubio milion ljudi, on je to uradio zato što je znao da će se izvući, da ga Savet bezbednosti UN neće osuditi. I nakon što je SAD napao Irak, nekoliko meseci posle toga Savet bezbednosti je dao SAD-u pravo da upravlja Irakom. Zamislite da je nakon što je Irak izvršio invaziju na Kuvajt, Savet bezbednosti dao Iraku pravo da upravlja Kuvajtom! Da je rekao: Dobro, pošto ste već izvršili agresiju i okupirali Kuvajt, vi njime i upravljajte. A to je upravo ono što je SB omogućio SAD-u u slučaju Iraka, nakon što su one izvršile gnusnu agresiju i posle čega je četiri miliona Iračana otišlo u izbeglištvo, milion ljudi ubijeno a društvo potpuno uništeno. I to je refleksija ogromne moći. U knjizi „Politika genocida“ naglasili smo da su sankcije UN nametnute Iraku 1990. godine, pod direktnim naređenjem SAD-a i V. Britanije. SAD je tokom rata u Persijskom zalivu 1991. uništio vodovodno-kanalizacionu mrežu u Iraku čime je snabdevanje vodom bilo onemogućeno. To je urađeno sa jasnim saznanjem da će naneti ogromno zlo iračkom narodu. Bez kanalizacionog sistema i sistema za filtriranje vode, irački narod će biti neotporan prema bolestima; to je SAD znao kada je bombardovao ova postrojenja. Sankcijama UN koje su usledile, SAD i V. Britanija nisu dozvolili Iraku da popravi uništena postrojenja i zbog toga je umrlo milion Iračana. Najbolju ilustraciju politike genocida predstavlja izjava Državnog sekretara SAD-a, Medlin Olbrajt iz 1996. godine, izrečena u intervjuu koji je dala novinaru nacionalne televizije koji ju je pitao: „Pola miliona Iračke dece umrlo je kao posledica sankcija u Iraku. Da li je to vredelo?“. Na ovo pitanje Medlin Olbrajt je odgovorila: „Da, vredelo je“. Državni sekretar SAD-a izjavila je da je ubistvo 500.000 dece za ciljeve spoljne politike SAD-a opravdano. A onda imate Srebrenički masakr u kome je stradalo, po ciframa za koje ja smatram da su strahovito prenaduvane, 8.000 vojno sposobnih muškaraca. I svet se ujedinjuje u osudi, a Evropska unija donosi čak Rezoluciju kojom se 11. jul proglašava danom sećanja na žrtve. Kako je uopšte mogla da izjavi tako nešto!? I niko ništa ne preduzima u vezi sa tim, ta njena izjava nije čak ni dobila neki publicitet. SAD je slobodan da vrši genocide i masovna ubistva, i to niko ne osuđuje, globalni mediji se time ne bave, dok operacija Srba u Bosni koja dovodi do stradanja vojno sposobnih ljudi postaje predmet masovne osude i prezira. Eto, to je izvanredan primer politike genocida.

    Masakr u Srebrenici i sve ostale optužbe protiv Srbije, kao i ponašanje Međunarodnog suda, deo su rata NATO-a protiv Srbije, koja je to trebalo da prepozna.

    U „Politici genocida“ napravili ste razliku između konstruktivnog, nefer, benignog i mitskog prolivanja krvi. Da li bi ste nam detaljnije objasnili podelu na ove kategorije?
    Reč je o ironičnoj i pomalo ciničnoj kategoriji koja sadrži i veliku dozu validnosti. Konstruktivni genocidi su oni koji se vrše u korist interesa SAD-a, kakav je bio genocid nad narodom Vijetnama. Konstruktivan – sa značenjem: u skladu sa interesima SAD-a. I Irački rat je bio konstruktivan: mi smo ga izveli i milion ljudi je umrlo i društvo je razoreno u cilju onoga što su lideri SAD-a smatrali da je u interesu SAD-a. Benigni su oni genocidi koje vrše naši klijenti. Izrael je vršio ovakva prolivanja krvi kao i Indonezija.
    Nefer genocidi su oni koje su izvršili naši neprijatelji. Ubistva koje su izvršili Srbi su tako nefer. U slučaju nefer genocida suočavamo se sa inflacijom brojeva i imamo upotrebu reči genocid, dok mitski genocidi znače genocide koji se čak nisu ni dogodili. U knjizi „Politika genocida“ imamo samo jedan slučaj pod nazivom „Masakr u Račku“ u kojoj sa mnogo detalja pokazujemo da se taj masakr uopšte nije ni dogodio. Vodilo se mnogo borbi u okolini ovog mesta i tela poginulih su skupljena i locirana na jednom mestu kako bi Vilijam Voker, Luis Arbur i tribunal imali opravdanja za bombardovanje koje je SAD isplanirao protiv Jugoslavije. Zato, iako se nikakav masakr u Račku nije ni dogodio, on je institucionalizovan, jer je bio pogodan za realizaciju cilja SAD-a – bombardovanja SR Jugoslavije. Ne bi me iznenadilo da čak i neki ljudi u Beogradu veruju da se taj masakr dogodio i da ga je počinila jugoslovenska armija protiv nedužnog civilnog stanovništva. Naše opsežno istraživanje, međutim, pokazalo je da to nije tačno.

    Vaša istraživanja o slučaju genocida u Ruandi zapanjujuća su. Pogrešna interpretacija i nerazumevanje ovog slučaja bila su gotovo kompletna, i sve do pojave vaše studije „Politika genocida“, nismo zapravo ni znali šta se dogodilo u ovoj afričkoj zemlji.
    Da, mislim da je šesto poglavlje najvažniji deo u knjizi „Politika genocida“, jer smatram da je ovo jedan od najpogrešnije shvaćenih i predstavljenih genocida. Propagandni sistem je u potpunosti prekrio istinu. Na Zapadu je predstavljena navodna istina da su Hutui oborili avion predsednika Ruande, Habiarimane, 6. aprila 1994, i da su Hutui masakrirali stanovništvo, a da je Kagami sa svojim snagama spasao Ruandu od daljeg uništavanja i još strašnijeg genocida koji bi počinili Hutui. Oformljen je Tribunal za Ruandu kao jedini merodavan da otkrije šta se tamo zaista dogodilo. I tada je utvrđeno da je predsednički avion oborio Kagami. Ovu činjenicu je otkrio Majkl Harigen, glavni istražitelj tribunala za Ruandu. On je predstavio dokaze glavnom tužiocu Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu, Luiz Arbur koja je nakon konsultacija sa SAD-om prekinula istragu, iako su se svi složili da je obaranje aviona zapravo pokrenulo masovna ubistva. To znači da je Kagami bio i glavna poluga za masovna ubistva koja su usledila, ali ovo nije moglo da prođe jer je Kagami, obučavan u Fort Levenvortu, bio klijent SAD-a. Tako je Tribunal prestao da istražuje ovo krucijalno pitanje i odbio da procesuira Kagamija. Zapravo, Tribunal nikada nije osudio nikog osim Hutua. U ovoj knjizi smo naveli da je januara 1994. administracija SAD-a donela unutrašnji memorandum u kome se navodi da je deset hiljada Hutu civila bilo ubijano svakog meseca od strane Kagamijevih snaga. Deset hiljada Hutu civila mesečno! Ali, Kagami je naš saveznik. On je proslavljen širom sveta kao čovek koji je spasao Ruandu od daljeg prolivanja krvi. Setimo se: u Srebrenici se govori o navodnih osam hiljada ljudi koji uopšte nisu bili civili dok su Kagamijeve snage ubijale deset hiljada Hutu civila mesečno u Ruandi. Ambasada SAD-a je znala za ovo, i šta su uradili? Ništa. Nisu prekinuli da snabdevaju Kagamija. On je bio naš saveznik i još uvek je naš saveznik.
    Ovo je samo deo cele slike. Ima i dalje. Nakon što je preuzeo kontrolu nad Ruandom, Kagami zajedno sa Musavedijem počinje operaciju okupacije Demokratske republike Kongo, a prema informacijama Ujedinjenih nacija u oblastima koje kontroliše Kagami tri i po miliona Kongoanaca je umrlo. Tri i po miliona! I mi ovde govorimo o zaista pravom masovnom ubijanju, i ako se reč genocid može negde primeniti u svom istinskom značenju, onda je to u ovom slučaju. Ova knjiga nam otkriva da je najčešće korišćenje reči genocid u masmedijima na Zapadu primenjeno upravo na dešavanja u Ruandi u vezi sa čim je predstavljeno da su genocide počinili Hutui a ne Kagami. A u slučaju Konga imamo tri i po miliona ubijenih, ali se reč genocid za ova ubistva veoma retko koristi. I tu vidite politiku genocida na delu: Kagami koji je naš čovek, počinio je masovna ubistva u Ruandi a onda još veća masovna ubistva u Kongu, ali na Zapadu on je neka vrsta slavnog čoveka, dok su Hutui označeni kao masovne ubice. Fabrikacija informacija je apsolutna i vidimo da je primenjena u svim slučajevima: Ruande, Jugoslavije, Bosne, Hrvatske i Srbije. Dezinformacije i fabrikacije postale su model za sprovođenje politike koju smo mi razumeli ili pokušali da razumemo kao politiku genocida.

  14. http://www.pecat.co.rs/2010/08/edvard-herman-o-politici-genocida/


    EDVARD HERMAN O POLITICI GENOCIDA

    Интервју | avgust 7, 2010

    „Oluja“ je predstavljala najveću akciju etničkog čišćenja tokom ratova na Balkanu, uključivala je veliki program proterivanja i ubijanja koja su daleko premašila broj koji se optužnicom Međunarodnog suda pripisivao Miloševiću.

    Kakav je vaš komentar na savetodavno mišljenje kojim je Međunarodni sud pravde okarakterisao da je jednostrana deklaracija Privremenih institucija samouprave na Kosovu o nezavisnosti (od 17. februara 2008. godine) u skladu sa međunarodnim pravom?
    U pitanju je zapadna institucija koja sledi zapadne interese, savršeno usklađene sa invazijom na Kosovo, tako da se donošenje takvog savetodavnog mišljenja moglo stopostotno predvideti, iako je sve to groteskno, jer se Rezolucijom SB 1244, iz juna 1999. godine, kaže da je Kosovo deo Srbije. Kako se Kosovo može proglasiti nezavisnom državom, ukoliko je to kontradiktorno sa odlukom samog Saveta bezbednosti. Mislim da je, sa ciljem da Srbi izgube pravo da upravljaju Kosovom, veoma racionalno, od samog početka borbe za Kosovo, pravljena klima koja je trebalo da pokaže da se Srbi ponašaju veoma loše prema kosovskim Albancima. Sa druge strane, NATO je nelegalno bombardovao i okupirao Kosovo, kršeći Povelju UN a kosovski Albanci su počinili ozbiljna etnička čišćenja Srba i Roma tokom NATO okupacije. I onda se postavlja pitanje: zašto to nije diskvalifikovalo Albance za dobijanje nezavisnosti, ako je već moglo diskvalifikovati Srbe? Kosovo je nelegalno okupirana teritorija, i kosovski Albanci su se ponašali ekstremno loše, a ako sud posle svih tih saznanja kaže da je nezavisnost Kosova u redu, i svoje mišljenje bazira na lošem ponašanju Srba, to je onda čista hipokrizija koja predstavalja očiglednu političku odluku.

    Vaše analize politike Srebreničkog masakra pokazuju duboko razumevanje obrazaca kojima se oblikuje i vodi savremena politika. Da li mislite da bez razumevanja politike Srebreničkog masakra, ovakvo savetodavno mišljenje suda bilo moguće? Da li i na koji način sagledavate vezu između ustanovljenja evropskog Srebreničkog memorijala koji se održava svakog 11. jula, usvajanja Rezolucije o Srebrenici u srpskom Parlamentu i ovog savetodavnog mišljenja koje je izneseno u Međunarodnom sudu pravde?
    Sve je to u vezi i sve pokazuje da je Zapad, odnosno NATO snage, bio protiv Srbije još od ranih devedesetih. Oni su vojno porazili Srbiju i ponašanje srpskog Parlamenta je odraz ponašanja poraženih ljudi koji su se predali i odustali od bilo kakvih ciljeva, osim da uvaže ciljeve onih koji su je porazili. Masakr u Srebrenici i sve te optužbe protiv Srbije, kao i ponašanje Međunarodnog suda, deo su rata NATO-a protiv Srbije, pri čemu je Međunarodni sud pravde – agent Zapada, agencija Ujedinjenih nacija i instrument koji NATO koristi u borbi protiv Srbije, tako da cela stvar funkcioniše perfektno. Imate rat NATO-a protiv Srbije, kojim je Srbija poražena i prisiljena da puzi. Kosovo je okupirana teritorija i ogromna američka vojna baza, tako da se cela stvar, kada se delovi slože, pokazuje kao deo permanentnog rata Zapada.

    Da li mislite da je upućivanje zahteva srpske Vlade za mišljenje o međunarodno-pravnoj zasnovanosti Deklaracije o nezavisnosti Kosova Međunarodnom sudu pravde, bilo mudra odluka?
    Ne, bila je to veoma loša odluka, jer je Međunarodni sud pravde – Zapadni sud. Ovaj sud je odbio Srbiju, kada je ona, 1999. godine od njega tražila da nešto učini u vezi sa napadom NATO-a na Srbiju, koji je izveden uz kršenje povelje Ujedinjenih nacija. Ovaj sud pravde nije učinio ništa, osim onoga što je bilo u interesu snaga Zapada, i Srbija je to trebalo da prepozna. Jasno je da se ovde radilo o formalnoj stvari, ali srpski političari nisu bili dovoljno mudri da shvate da i formalni slučaj i ako je veoma dobar i jednostavan neće proći na sudu kojim dominiraju snage Zapada.

    U studiji „Politika genocida“, opsežno ste analizirali operacije „Oluja“ i „Bljesak“. Da li mislite da će Srbi, posle žrtava koje su podneli tokom dva svetska rata u kojima su se suprotstavili agresoru, i posle ratova devedesetih biti stigmatizovani kao genocidne ubice, dok će Hrvati posle ustaške, genocidne NDH u kojoj su počinjeni stravični zločini nad pripadnicima srpkog, jevrejskog i romskog naroda, i posle operacija „Bljesak“ i „Oluja“ biti trajno proizvedeni u borce za slobodu?
    To je zaista neverovatno! A SAD je, zapravo, vojno pomogao Hrvate u operaciji „Oluja“. Ričard Holbruk je posetio Zagreb dva dana pre nego što je Hrvatska pokrenula operaciju „Oluja“ u avgustu 1995, što je rečiti pokazatelj da se ova operacija odigravala uz odobrenje SAD-a. Paralele se mogu uspostaviti sa posetom Henri Kisindžera Džakarti, neposredno pre njene invazije na Istočni Timor, septembra 1975; to samo potvrđuje da propagandni model, primenjen na razbijanje Jugoslavije, nije doneo ništa novo, već predstavlja izvanrednu ilustraciju načina na koji ovaj model funkcioniše.
    „Oluja“ je predstavljala najveću akciju etničkog čišćenja tokom ratova na Balkanu, uključivala je veliki program proterivanja i ubijanja koja su daleko premašila broj koji se optužnicom Međunarodnog suda pripisivao Miloševiću (22. maja 1999), i izvanredan je razlog da se Holbruku sudi za ratne zločine. Međutim, jasno je da medijsko pokrivanje ratova u Jugoslaviji nije imalo ništa sa spominjanjem posete Ričarda Holbruka i ulogom SAD-a u ovom masovnom etničkom čišćenju.
    I mi na Zapadu imamo poseban dan za Srebrenički memorijal svakog jula, ali ne i za „Oluju“; nemamo ni Jasenovački memorijal. Potrebno je podsećati na ubistva ljudi samo onda kada su ubijani od strane onih koji su prepreka realizaciji naših interesa; koji su meta naših propagandnih aktivnosti, nikako onda kada ubijamo mi ili naši saveznici. Velika obmana uključena je u izjavu kojom je EU obrazložila neophodnost uvođenja Srebreničkog memorijala: „Potrebna je pravda radi pomirenja“. Ali, nije nam potrebna pravda za operaciju „Oluja“, zarad pomirenja. Ovi memorijali ne ohrabruju pomirenje. Oni ohrabruju dalja neprijateljstva, ozlojeđenost, oni ohrabruju one koji su proglašeni vrednim žrtvama: bosanske muslimane koji u svakoj prilici nastoje da izvuku benefit iz te situacije u kojoj su proglašeni vrednim žrtvama, dok su u stvari selektivne žrtve. Ovi memorijali dobijaju sve više publiciteta i deluje da se briga o vrednim žrtvama povećava tokom vremena. Ideja da ovakve stvari doprinose realizaciji pravde ne stoji, budući da je zasnovana na jednostranosti po kojoj je samo bosanskim muslimanima potrebna pravda. Zapad je potpuno ignorisao činjenicu da su Srbi u Bosni pretrpeli strahoviti bol, ogroman broj izbeglica bio je prinuđen da napusti Bosnu i Hrvatsku, veliki broj Srba je ubijen u Bosni. Samo u području Srebrenice ubijeno je više od 3.000 Srba. Zašto nema pravde za te žrtve i za izbeglice?
    Jedna od najinteresantnijih stvari u vezi sa ratovima u Jugoslaviji jeste ta da je Srbija zemlja sa najviše izbeglica. Srpske izbeglice iz Hrvatske ne mogu da se vrate, srpske izbeglice sa Kosova ne mogu da se vrate. Sa druge strane, albanske izbeglice vratile su se na Kosovo, kao i veliki broj bosanskih Muslimana, tako da su na kraju Srbi pretrpeli najviše izbeglica koje nisu pravedno tretirane, što je, naravno, ostalo potpuno neprepoznato.

    Vi ste bili na čelu Srebreničke istraživačke grupe, sačinjene od ljudi iz američkih i britanskih medijskih i akademskih krugova, i od bivših civilnih i vojnih zvaničnika i posmatrača UN sa iskustvom u bivšoj Jugoslaviji. Ova grupa je u periodu od tri godine uradila opsežno istraživanje o Srebreničkom masakru. Pošto ste intervjuisali forenzičke eksperte, zvaničnike UN-a, vojne i obaveštajne analitičare, eksperte za međunarodno pravo, pošto ste pregledali sve zvanične izveštaje o Srebrenici, uključujući izveštaje UN-a, Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju, holandske vlade, pisanje svih glavnih učesnika u bosanskom ratu, 2005. godine – izneli ste zaključke u izveštaju na 200 strana koji nosi naslov: „Srebrenica i politika ratnih zločina“. Zamolila bih vas da nam kažete nešto više o radu ove grupe, o glavnim zaključcima sadržanim u spomenutom izveštaju i knjizi koja predstavlja proširenu studiju slučaja analiziranog i u knjizi „Politika genocida – Politika Srebreničkog masakra“, čije ste objavljivanje najavili pre godinu dana.
    Reč je o delu sedam autora koji već nekoliko godina radi na ovoj knjizi. Knjigu ne možemo da predamo na objavljivanje zato što se stalno pojavljuju nove stvari koje treba priključiti razmatranjima izloženim u knjizi, ali bi ona definitivno trebalo da se pojavi do kraja ove godine. U knjizi smo zaključili da je Zapad potpuno ignorisao okolnosti u kojima se Srebrenički masakr odigrao i da se tu nije radilo o zlim ljudima koji su taj čin izveli, već da ovaj događaj ima dugu pozadinu strašnih provokacija od strane bosanskih Muslimana koji su vršili zločine nad Srbima u zaštićenoj zoni UN, uz podršku Zapada i NATO snaga. Srebrenički masakr je bio neophodan Zapadu kao opravdanje za ono što je nameravao da učini: razbijanje Jugoslavije i stvaranje poslušničkih, klijentskih država, što je sada urađeno i sa Srbijom. Srebrenički masakr pokazao se, dakle, veoma svrsishodnim: omogućio je da se proces razbijanja Jugoslavije prikaže u dobrom svetlu. Mi smo to uradili zato što smo se borili protiv loših momaka. A najbolji dokaz da se radi o lošim momcima je Srebrenički masakr. Zato je i bila potrebna brojka od 8.000 ubijenih Muslimana, koja se nije zasnivala ni na kakvim dokazima, već je govorila o 5.000 srebreničkih Muslimana koji su nedostajali i 3.000 koji su možda zarobljeni od strane bosanskih Srba, bez dokaza da su ubijeni. Od kako je tu brojku izneo Crveni krst, avgusta 1995, ona je progurana u javnost i opstala kao činjenica. U ovoj knjizi mi smo izneli podatke koji govore o tome da se u svim ostalim slučajevima procenjen broj ubijenih ili poginulih, posle istrage pokazao znatno manjim. Na primer, posle 11. septembra 2001. godine, prve procene govorile su o 6.800 nastradalih, da bi se pokazalo da je stradalo 2.700 ljudi, dakle, više nego dva puta manje od prvih zvaničnih informacija. Drugi primer odnosi se na procenjeni broj od 250.000 ubijenih bosanskih muslimana od strane Srba tokom rata u Bosni. Bosanski Muslimani izneli su ovaj podatak još 1993. godine, zapadni mediji su širili tu informaciju, da bi dve sponzorisane studije, jedna od strane Tribunala, i druga od strane norveške vlade, pokazale da se broj poginulih na sve tri strane, uključujući i vojne gubitke, kreće oko 100.000, a broj ubijenih Muslimana oko 60.000. I u ovom slučaju reč je o ogromnoj inflaciji cifara. Sličan je slučaj i sa Kosovom. Stejt Department iznosio je cifre od 500.000 ubijenih Albanaca da bi se na kraju ispostavilo da se radi o njih 6.000. U svim ovim slučajevima ispostavilo se da su brojke bile prenaduvane, dok se Srebrenički slučaj pokazao jedinstvenim po tome što se cifra nije smanjila već ostala ista, što, kako pokazuje naša knjiga, nije podržano dokazima. Razlog je taj što su se mnoge bitke vodile oko Srebrenice, što su mnogi vojnici poginuli, a u dobrom propagandnom sistemu ubijeni u borbi lako se mogu predstaviti kao da su pogubljeni. To je Zapad i uradio, bez obzira na to što su vođe muslimanske armije tvrdile da je 2.600 muslimanskih vojnika poginulo tokom povlačenja, dakle, stradalo u borbi. To je odlika propagandnog sistema: cifra od 8.000 opstaje, iako dokazi da to nije tako pilje pravo u vas, kao što je ovaj dokaz da značajan broj onih koji nedostaju nije pogubljen već je poginuo u borbama.
    U knjizi, dakle, iznosimo činjenice koje otkrivaju pozadinu Srebreničkog masakra, govorimo o politici brojeva, o zloupotrebama Tribunala i o njegovim manipulacijama podacima, imamo i poglavlje o tome kako je UN služio Zapadnim interesima. U nekoliko poglavlja govorimo o britanskim i američkim medijima, i ustvrđujemo njihovu ogromnu pristrasnost u pogledu izveštavanja o Srebreničkom masakru.
    To je važna knjiga, ali svesni smo da će biti teško naći dobrog izdavača za nju. Propagandni sistem je tako intenzivan da je, verujem, teško za nju naći izdavača čak i u Srbiji. No, kada je objavimo, suočićemo se sa dobro iskoordiniranim, savršeno funkcionalnim propagandnim sistemom koji je već institucionalizovao Srebrenički masakr kao najgori masakr posle Drugog svetskog rata, sa svim užasnim pričama koje govore o zlu koje su Srbi počinili. I kada knjiga ugleda svetlost dana, ona će se suprotstaviti dominantnom propagandnom narativu, pa je teško očekivati da će se iko usuditi da o njoj govori.

  15. Симо П. Ороз, 25.06.2015. 17:20:18 [1521 ‘Везано за наше представнике у Сарајеву мислим да ће, све и да су сагласни са оваквим развојем догађаја (како ти тврдиш а ја чисто сумњам) предузети све што је у њиховој моћи да се неправда исправи.“
    Vi ste toliki manipulator da je za ne povjerovati.Mislim da je to vise providno,pokusajte neki dr pristup.Iskreno…

  16. „Da nema Orića, naš zmaj bi ga izmislio.“
    Наговорио Вучића, овај Специјално тужилаштво, а онда сви заједно Швицарце да га ухапсе.

    Ниси ни ти толики специјалац да мислиш да све што је неко радио криминализовано…

  17. Симо П. Ороз, 25.06.2015. 16:31:06 [152098]

    „Јована Дивјака из затвора није избавио Савјет министара и Предсједништво БиХ него његови адвокати и за то им је требало више мјесеци него Бакиру и Звиздићу дана за Насера.“
    ——————————————————————-

    http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Austriji-upucen-zahtjev-za-izrucenje-Divjaka/83622

    Savršen primjer kako je ubersrbendama ova priča oko Orića nevažna radi zločina nego samo kao prilika za politička prepucavanja.

    Nadam se da je očigledni dokaz dovoljan da se pokaže da je u pitanju ista procedura.
    Sa tom razlikom da je u slučaju Orića već vođen sudski postupak, a u slučaju Divjaka je vođena istraga u Hoagu u kojoj nije nađeno dovoljno dokaza za optužbu.
    U Divjakovom slučaju je u pitanju događaj iz vremena prije prijema BiH u UN pa je Srbija protezala svoju ingerenciju, ali je isto tako kao u slučaju Ganića morala priznati da je bila učesnica u međunarodnom sukobu.
    U Orićevom slučaju Srbija se nije smjela pozvati na učešće u sukobu i mogla je samo potezati opštu nadležnost za ratne zločine. Ali pošto sud u BiH provodi istražne radnje, a Srbija nije mogla tvrditi da BiH ne provodi međunarodne obaveze jer između ostalog čak i postoji sporazum o razmjeni dokaza između ove dvije zemlje, a Srbija ni BiH ni Švicarskoj očigledno nije imala pružiti relevantne dokaze za predmet u kojem je veđ presuđeno.
    Orić je došao kući i protiv njega kao protiv bilo kojeg učesnika u ratu će se nastaviti istražne radnje
    Tačka.

  18. Bigeru, rekao sam da nema Orića, zmaj bi ga izmislio…
    Ali , njegova sreća pa ga ima…. i ne treba da ga smišlja.
    Recimo, kao teroristu Boleta iz Borika, ili onoga koji mu je prišao u Sarajevu, ….
    Osvjedočio sam se kako se zmaju može prići, sve automobile koji mu dolaze ususret pola sata prije stjeraju u jarak, u njivu….

    Uostalo, takav junačina da je bio u ratu ne bi ni bilo orića.

    I, šta je on učinio da se ne hapse naši borci, i dan danas?
    koliko je miliona spiskao loveći Karadžića i Mladića’

    Koliko je novaca dao za odbranu naših ljudi pred sudovima?
    Koliko za život porodica čiji su muževi i očevi tamo?

    Zmaj je unikat. Troglava ala koja ždere i materijalnu i živu sili.
    Uostalom bigeru, znaš ti to bolje od mene.
    Pozdravi gospodju mamu, moju prijateljicu iz derventskih pic parkova….

  19. Чешњак,

    Све је тачно што си написао за Ганића и Дивјака, али си заборавио навести да су њих двојица били држављани Србије у тренутку када се догађај десио. Не знам јесу ли још. Ако је аргумент држављанства потегнут да се помогне Орићу, у чему је проблем што је то и Србија покушала.

    Друго, заборавио си навести да Хашки трибунал у догађајима за које су се теретили Дивјак и Ганић није утврдио да је постојао ратни злочин, а за догађаје у Сребреници јесте.

    У ослобађајућој пресуди хашког трибунала Орићу он се лично ослобађа одговорности за ратни злочин, али суд у тој пресуди констатује да се ратни злочин десио. Неко га је починио.

    Проблем бошњачке политичке елите је у томе што покушава чињеницу да је Орић ослобођен оптужби да народу протумачи као да је то доказ да злочини нису постојали. Када би бошњачке политичке елите то свом народу објасниле, онда би и српским политичким елитама било лакше да Србима протумаче срамотне догађаје који су чињени са њихове стране.

    Зашто је проблем прихватити чињеницу да је бошњачка војска починила ратни злочин над Србима Подриња, доказан пред хашким трибуналом ?

    Значи, није нама Србима проблем што је Насер ослобођен кривице, него што се чињеница из хашке пресуде негира.

    А сад тебе питам:“Је ли било ратних злочина над Србима у Подрињу?

  20. Zna li neko gdje su Mladeni? Jesu li na godišnjem ili šta? Jesu li zdravo?
    Alijin sin je rekao jasno i glasno, Tomo nema ti u Sarajevo dok se Orić ne vrati.
    Vidjećemo koliko su Mladeni bili iskreni kada su rekli da su oni savez za promjene a ne savez za fotelje.
    Jedan mladen može blokirati rad predsjedništva ako to zaista želi, a drugi rad savjeta ministara ako to zaista želi.
    Šta Mladeni žele našem narodu vidjećemo za koji dan.

  21. Simo, evo hercov komentar iznad – dobar primjer koliko vam je važan zločin u Podrinju. Samo kao prilika da se dupelisci dodvore svojim gazdama.

    Al, hajd da krenemo redom:

    Ganić i Divjak su u trenutku sukoba bili državljani Jugoslavije.
    ——————————————————————
    „Друго, заборавио си навести да Хашки трибунал у догађајима за које су се теретили Дивјак и Ганић није утврдио да је постојао ратни злочин,“

    Opet na isti način pokušavaš manipulisati. Hag je predmete Dobrovoljačka dostavio tužilaštvu BiH na postupanje o utvrđivanju odgovornih za zločine, ali je utvrdio da nema dovoljno dokaza protiv Ganića ili Divjaka, ali ti ne znači da nekada može biti podignuta optužnica protiv njih, ako se pribave dokazi.
    U slučaju Orića ne može mu se suditi dva puta za isto djelo, osim u slučaju da se dođe do relevantnih dokaza za obnovu postupka.. Srbija, ako ima te dokaze, treba ih dostaviti Bih -na to su se sami obavezali.
    http://www.slobodnaevropa.org/content/Frederick_Swinnen_Ganic_Hag/1980068.html
    ———————————————————–

    Zločin u Podrinju i nad Srbima se dogodio. Svi su obavezni reći sve što znaju o tim zločinima. Međutim, evo, neki dan sam ovdje popio poparu kada sam pokazao da Dodik laže kada priša o 3500 ubijenih Srba i rekao da nikada niti na jednom sudu niti u jednom postupku niko nije kao dokaz priložio taj spisak .
    Evo, da li je u ovom slučaju Srbija to priložila kao dokaz?
    Nije zato što i Dodik i ostali znaju da to nije tačno.

    Svako od nas, pa i Dodik, ako smatra da ima dovoljno dokaza može pokrenuti stužbu protiv eventualnih počinitelja zločina.

    Ili je lakše o tome pričati da bi se ocrnili politički protivnici.

  22. Чешњак, вјешт си, али ниси довољно.

    “Opet na isti način pokušavaš manipulisati. Hag je predmete Dobrovoljačka dostavio tužilaštvu BiH na postupanje o utvrđivanju odgovornih za zločine, ali je utvrdio da nema dovoljno dokaza protiv Ganića ili Divjaka, ali ti ne znači da nekada može biti podignuta optužnica protiv njih, ako se pribave dokazi.“

    Не манипулишем ја, него ти.

    Ја управо говорим да за Добровољачку, по Хагу, није сакупљено довољно доказа да се утврди да се тамо десио злочин. А није ни Србија. То значи, ако нема злочина, онда нема ни злочинаца. По том основу су ослобођени Ганић и Дивљак.

    У Сребреници је другачије. Хаг је утврдио да су се злочини десили, али да за њих није одговран Орић. То значи, да има злочина, а ако има злочина постоје и злочинци, само што још није утврђено ко су.

    “Svako od nas, pa i Dodik, ako smatra da ima dovoljno dokaza može pokrenuti stužbu protiv eventualnih počinitelja zločina.“

    Ево, тужбу је покренула Србија јер сматра да има довољно доказа.
    И шта се десило? Злоупотријебљен је Савјет министара и Предсједништво БиХ које је својом акцијом спријечило Србију да одржи суђење и да се види јесу ли ти докази довољни.

    Тужилаштво БиХ се напрасно сјетило да и оно води истрагу против Орића већ десетак година. Па ја питам, ако нема доказа зашто Тужилаштво не затвори предмет?

    Они ове предмете држе отворене само ради тога да би спријечили Србију да добије прилику да изнесе своје доказе. Јер ако би Тужилаштво БиХ завршило истрагу, а Србија прибавила доказе које то тужилаштво није разматрало онда неби било могуће спријечити изручење Србији.

    Друго, што Тужилаштво БиХ жели је да се политичким лобирањем покуша натјерати Тужилаштво Србије да им да своје доказе, а да се Суд БиХ побрине да ни ти докази не буду довољни. У том случају Србија не би више имала право да те доказе потеже и злочинци би могли слободно ходати.

    Због тога још једном опомињем српске политичаре у Сарајеву (Додик је врло јасан по овом питању) да свој положај искористе да изврше притисак да се случај Орић што прије правно оконча у БиХ, како би на ред могла доћи Србија са својим доказима.

    С обзиром да до сада нису ништа предузели у страху за фотеље, мислим да ће нешто истрабуњати себи у њедра и да то неће имати никаквог ефекта, али се надам да ће их српски народ због тога казнити на следећим изборима и послати на историјско смећиште, јер им је тамо и мјесто ако се буду овако односили према овом случају.

  23. A dok smo mi ratovali protiv orića Zmaj šleperisao i ronhilovao…

    Kada su ga fašisti dovezli na svojim tenkovima plaćao, dabome našim parama,lovce na tudje glave da hvataju Karadžića i Mladića.
    – plaćao Karganoviće i Lažanske, seratore i emire, galijaševiće i kecmanoviće, stvaraoce i papke
    Opet sa našim parama

    – gradio grand trejdove i harač gradove ,
    igokee i zračne luke po vazduhu,
    – pljačkao bobare i tesle, Birače i birače

    – plaćao, opet našim parama, da ga prime na dvije minute Natanjahu, Putin i deseti zamjenik petog pomoćnika usa kongresmena

    Što bar bar jedan cent ne dade da se kazne i oni koji su činili zla nad Srbima ?

    Kome orići i ibrići dodju kao kec iz rukava?

    Koga još zmaj drži u svojim rukavima?
    S obzirom na veličinu njegovih rukava, u njima se još mnogo kečeva…

Оставите одговор